Evo i mene u 21 stoljeću i moram priznati da sam malo zbunjen. Nije mi bed priznati da do nedavno nisam ni znao kaj je blog ali zvuči kao neki -kukac?! No, dobro, bolje ikad nego nikad.
Šta reči na početku moje blogovske karijere ... hm ... pa prema opisu bloga ... prema trenutnoj inspiraciji.
Pa evo moje životne priče ....nemojte me odmah pokopati...
Rodio sam se u Zagrebu prije 25 godina. Tu sam i odrastao s mamom jer je moj otac otišao prije mojega rođenja. Imao sam normalno djetinjstvo. Završio sam osnovnu i upisao srednju školu. Oduvijek sam volio televiziju, glumu, filmove tako da sam se uskoro i počeo baviti glumom. Volio sam maštati i gluma mi je na neki način bila bijeg od stvarnosti. Želio sam biti nešto što nisam i živio sam u vlastitome svijetu.
Krajem srednje škole postao sam dio onoga što ljudi (u neznanju) zovu život; izlasci, opijanja, tulumarenja. Ukratko, živio sam normalan život, ali sam često u svojemu svijetu bio u depresiji.
Inače sam dio naraštaja koju je u Boga povjerovala 1991. Vjerovao sam u Boga i mislio sam da je On negdje daleko, a ja sam tu i među nama nema nikakve komunikacije. Znao sam da su neke stvari u životu loše, ali nisam ih mogao promijeniti. Kada sam bio u svojim fazama depresije i tzv. beda, razmišljao sam o samoubojstvu, ali nekako sam znao da je to grijeh i da život pripada Bogu pa to nikada nisam učinio. Uostalom, bojao sam se smrti i pitao sam se što je iza nje. Kada bi netko umro, govorio sam: Sada zna istinu, misleći pritom da zna što je iza smrti. U četvrtom razredu moj je život bio na vrhuncu. Sve je bilo super. Imao sam super društvo, super curu, stalni izlasci, opijanja... konačno mi se gluma isplatila. Predstava koju sam napravio proglašena je najboljom na državnome natjecanju. Mislio sam kako me ništa neće moći zaustaviti.
No uskoro fijaskooooooooo!
Sve je to brzo završilo. Nakon svršetka srednje škole društvo se raspalo, nisam upisao fakultet koji sam htio. Bio sam razočaran. U to vrijeme na fakultetu sam upoznao djevojku koju sam znao iz viđenja iz srednje škole, no sada je bila potpuno drukčija. Sprijeteljili smo se. Ona mi je počela pričati kako je postala kršćanka i kako joj se život promijenio. Pričala mi je o Isusu. Isprva sam mislio da je prolupala i mislio sam si gdje ih samo ovakve ja nalazim?!.
kada mi je govorila o grijehu, mislio sam: Super, povrh svega još idem i u pakao. Pozvala me na svoje krštenje.
Jednom se prilikom našem razgovoru pridružio moj prijatelj Hrvoje. Nas dvojica odlučili smo pogledati kakva je to sekta/crkva o kojoj ona priča. Nakon još jednoga petka i opijanja odlučili smo u nedjelju otići u njezinu Crkvu. Te nedjelje ujutro ona me nazvala i rekla: Ako hočeš, i ti možeš večeras doživjeti Boga!!!???
Mislio sam da je to nemoguće: Kako može Bog zaboraviti sve ružne stvari i gluposti koje sam činio kada ne mogu ni ja.! Te sam večeri u crkvi doživio Boga.!!
Nakon pjevanja i propovijedi moj prijatelj i ja izišli smo na molitvu. Dok se propovjednik molio, rekao mi je proroštvo, odnosno riječ od Boga. Rekao mi je: Bog ti govori: Zaboravi ti jer i ja sam zaboravio. Bio sam u šoku. Kako je taj čovjek mogao znati ono što sam ja mislio? Kada sam došao kući, kleknuo sam i prvi se put na drukčiji način molio Bogu. Rekao sam: Isuse, žao mi je što si zbog mojega grijeha morao još više patiti na križu Golgote, ali hvala ti za to. Ujutro, kada sam se probudio, bio sam novi čovjek. Osjećao sam kako mi je netko skinuo golem teret s leđa. Kao što je Isus rekao u Ivanovu evanđelju u trećem poglavlju, bio sam nanovo rođen.
Sada opet maštam, ali ne kako bi pobjegao od stvarnosti. Sada maštam i radim predstve koje proslavljaju mog Spastitelja Isusa. Više se ne moram bojati smrti i mogu reći: Ja znam istinu. Znam što se nalazi poslije smrti.I najvažnije, prvi put imam oca, i to Nebeskoga. Prije sam molio molitvu Oče naţš ali nikada nisam gledao na Boga kao na Oca. Sada to vidim i znam.
Evo to bi bila moja životna priča u kratko....
Post je objavljen 16.02.2005. u 11:57 sati.