Veče nije bilo ni Trifunovo ni Valentinovo, bilo je njihovo. Pričao joj je o nekim dalekim zemljama, o sreći i ljubavi. Flertovao je sa njenom dušom koja se izdajnički otvarala, čitao je kao da pripada njemu.
Šapatom joj je prodirao pod kožu. Miris mimoze i topli dah pratili su poljupce. Dotakli su ono najbludnije i najnežnije, skriveno iza sedam oklopa.
Sasvim slučajno, baš to je bilo veče zaljubljenih. Čudna ciganka je pevala bluz a oni su se ljubili kao da su im to prvi a ne poslednji poljupci.
...
Te večeri je plakao u sebi onako kako ga je samo ona mogla čuti, tela su im jecala.
Sasvim slučajno i te godine bio je dan zaljubljenih. Sasvim slučajno su se rastali, dok se led lomio od straha kako živeti dalje.
Lagali su da se sve zaboravlja, da će vreme učiniti svoje. Lagali su... da ne bi čuli tugu u glasu.
...
Zvuk rasprslog stakla, lom čaša, vika za susednim stolom bude je iz sna i miris podseća na alkohol i duvan. Pesma tužne ciganke tera na plač. Traži miris mimoze.
...
Vreme je ostavilo trag. Prošli su i drugi ljudi ostavljajući samo mrvice sećanja. Vratila se na staro mesto tražeći njihovo veče i miris mimoze. Čekala ga je strpljivo za istim stolom. Bila je jača i s manje straha da će tanak led naprsnuti pod njenim koracima.
...
Opet je tu i ne zna da li čeka ili samo pleše uz cigankine pesme. Nema ga više u njima ali nema ni tuge. Zamišlja kako otvara vrata i unosi vetar. Sasvim slučajno, poklanja pesmi deo sebe u kome je bio. Više ne oseća bol i primećuje neke druge oči kako je zovu da krene dalje.
Led je ove zime najčvršći, napokon može koračati i ostaviti ga uspomenama.
...
Opet oseća miris mimoza i čuje novi šapat koji joj traži da peva. Kaže, tako je veselije...
Post je objavljen 16.02.2005. u 09:46 sati.