Ne neću vam i ja pričat o Valentinovu. Dosta te teme više! Gdje god kliknem, koji god post otvorim svugdje neka srca, sve nešto crveno. Al ne neću vam pričati ni o tome kako ne volim Valentinovo. Previše su i o tome pričali. Pričat ću vam o jednom malom pismu. O pismu koje sam dobila na Valentinovo, a nisam pismo dobila ima 100 godina.
Nije to ljubavno pismo, to je jednostavno pismo od njega. Bila je u pismu i pjesmica za Valentinovo. Ne, nije to ljubavna pjesmica, to je jednostavno pjesmica od njega. I nije on moj ljubavnik, nije ni prijatelj, ni brat. U biti i ne znam ko je on. Jedan stranac koji zna ama baš sve o meni. Svaki moj djelić duše, svako moje raspoloženje, svaki moj strah… I o kojem ja sve znam.
I taj stranac, to malo pismo, napisano drvenom olovkom za vrijeme pauze za ručak tako me je dirnulo. Streslo iz temelja. Ne znam zašto. Možda zato što je došlo za Valentinovo, možda zato što je od njega, a možda i zato što nisam pismo dobila ima 100 godina.
Post je objavljen 15.02.2005. u 17:58 sati.