Ovih dana pišem esej za svoj tečaj. Tema eseja mi već danima ne izlazi iz glave. Naime, pišem o Ani Frank. Za one kojima to ime ništa ne znači, to je petnaestogodišnja židovska djevojka koja je dvije godine živjela u potkrovlju jedne poslovne zgrade u Amsterdamu skrivajući se od nacista. Ona je bila sretna-bila je sa svojom obitelji i još uvijek je bila živa. Nije odustajala od svoji ideala niti je napuštala nade iako je sve govorilo da neće doživjeti vidjeti svoju djecu. Židovima je u tom trenu bilo suđeno da budu izbrisani sa lica zemlje.
Sa petnaest godina, nakon što je skrovište Anine obitelji otkriveno, Ana i njena sedamnaestogodišnja sestra Margot postale su još dva imena na listi mrtve židovske djece koja broji milijun i pol imena. A to je tek četvrtina ukupno ubijenih Židova.
Ana je čitavo vrijeme svog života u skrovištu pisala dnevnik koji je nakon rata objavljen. Pisala je i priče, bajke i eseje. Pisala je začudne stvari za svoje godine. U vrlo kratkom vremenu rat ju je prisilio da odraste. Ana je željela biti spisateljica. Nadala se. Sanjala. Maštala.
Ovih dana ne mogu a da ne razmišljam o tome kako je s trinaest godina išla na plažu sa prijateljicama, smijala se na putu kući iz škole. Imala je mačka. Zvao se Mortje i morala ga je ostaviti kad je bježala u skrovište. U Amsterdamu pred kućom u kojoj se skrivala još uvijek stoji kesten-vlasti ga unatoč bolesti nisu srušile jer ga je Ana jako voljela. Bila je zaljubljena u Petera. Svoj dnevnik je zvala Kitty. Podsjeća vas išta od ovog na vas?
Ana je samo jedna djevojka od mnogo milijuna mladih ljudi poput nas koji su poginuli u prvom i drugom svjetskom ratu, u ratu za nezavisnost Amerike, našem domovinskom ratu, ratu Iraku…Svaki rat je odnio na tisuće i tisuće mladih života, snova, želja i nadanja…
Ove izvatke iz Aninog dnevnika sam ostavila na engleskom jeziku. Vjerujem da će većin vas uspješno shvatiti svaku riječ.