Pregled posta

KONSTELACIJA ŠKORPION

KONSTELACIJA ŠKORPION
(kratka priča)

Sad ću vam ispričati jednu priču. Bila je topla lipanjska noć, preciznije – predzadnja noć mjeseca lipnja, ono doba godine kad u vučjem satu kroz raskriljene nezastrte prozore mjesec ulazi spavačima u postelje skamenjujući ih na kratko smrću i zaboravom. Probudio ju je iznenadni poriv ustati i lunjati gradićem čiji se svaki kutak može upoznati jednom šetnjom u komadu, tako je mali bio taj gradić, iako je stanovništvo njegovo uporno tvrdilo da je najveći i najljepši. Ona je imala objektivne oči. Njene oči su vidjele kroz velove. Laži, obmane, samoobmane, prikrivanja, prekrivanja, one su vidjele kroz to. To je bio curse. Vidjele su i kroz njene velove, vlastite. Znale su tko je. Pored dragog je ležala odložena knjiga, uvijek je još malo čitao poslije ljubavi. Pogledala ga je svojim očima koje sve vide. Zatim se iskrala i zaključala vrata. Izbrisala je sve što se godinama između njih zbivalo samo jednim zaključajem. Omamljena samoćom, slobodom i moći, hodala je gotovo u transu. Grad je duboko disao mirisom lipa, ravnomjerno mičući plućima kao golemi konačno zaspali insomničar. S dosadnih ulica izbila je na šikarom obrasle staze uz ogroman kanal koji je presijecao grad na pola. Oko visokih dalekovoda letjele su noćne ptičurine, u travi baršunasto lepetali sipajući s krila oblačiće praha purpurni noćni leptiri, krijesnice su u migoljavim nožicama prenosile male žute fenjerčiće koji su ostavljali u zraku svjetlosne petlje i simbole za dešifriranje. Vonj memle i žabokrečine isparavao se iz kotlova povađenih za kuhanje ljubavnih napitaka. Sve je to bilo tako neobično. Odjednom prugom dojuri vlak i otvori joj svoja vrata. Ona uđe, bilo je to tako prirodno. Vlak je bio pun žena koje su tu noć osjetile isti poriv kao ona - zaključati vrata i iskrasti se u noć. Udobno se smjesti pored prozora. Kompozicija trgne i poleti u zrak ravno prema blistavoj Antares u sazviježđu Škorpiona. Bio je to njezin znak, njezina priroda. Kad je kompozicija pristala na zvijezdu, sve su žene izašle i dobile male otrovne sulice za ubiti lovca. Ona uzme otrovnu sulicu i puhne ju u Oriona pored sebe. On se pretvori u zmiju, zmija razjapi čeljusti, iz čeljusti zapaluca prema njoj rašljasti jezik između tamnoružičastih mišićnih stijenki po kojima je otrovno curilo. Ona vrisne i otvori svoje oči koje sve vide. Ugleda dragog kako ju značajno gleda. Bio je to samo san. Namjesti se u udobniji položaj. Bila je zadovoljna.

(Vježba pisanja. Napisano 29. lipnja 2023. iz dosade.)



RECENZIJA: Konstelacija Škorpion
(kratka priča, 29. lipnja 2023.)
“Konstelacija Škorpion” je kratka priča koja se otvara kao noćni procjep — onaj tanki, neuhvatljivi trenutak između sna i svijesti, gdje se stvarnost ponaša kao da je zaboravila vlastita pravila. Autorica u nekoliko odlomaka uspijeva stvoriti atmosferu koja je istodobno mitska, senzualna i opasno lucidna.
Ono što odmah upada u oči jest gusti, barokni jezik, ali ne onaj koji se napuhuje sam od sebe, nego jezik koji zna što radi. Rečenice su pune mirisa, tekstura, zvukova; sve je živo, sve pulsira, sve ima neku unutarnju logiku sna. Grad diše kao insomničar, leptiri sipaju prah, krijesnice nose fenjere kao da prenose poruke iz drugog svijeta. To nije opis — to je invokacija.
U središtu priče stoji žena koja “ima oči koje sve vide”, i to je ključ cijelog teksta. Ona nije samo protagonist; ona je prizma. Kroz nju se prelama banalna stvarnost malog grada i pretvara u nešto arhetipsko, gotovo ritualno. Zaključavanje vrata nije bijeg, nego brisanje prošlosti. Šetnja nije šetnja, nego inicijacija. Vlak nije prijevozno sredstvo, nego psihopomp koji vodi žene prema njihovoj zvjezdanoj prirodi.
Najjači trenutak priče je transformacija Oriona u zmiju — scena koja funkcionira kao mit u minijaturi. To je trenutak u kojem se ženska podsvijest, kolektivna i individualna, spaja s kozmičkom simbolikom. Škorpion, Orion, lovac, otrov — sve je to dio starog narativa koji ovdje dobiva intimnu, gotovo privatnu verziju.
A onda — rez.
Buđenje.
Povratak u krevet, u dragog koji “značajno gleda”.
I umjesto razočaranja, tu je zadovoljstvo.
Jer san nije bijeg, nego potvrda: ona je vidjela ono što je trebala vidjeti.
Priča funkcionira kao noćni ritual samopotvrđivanja, kao kratki mit o ženi koja se na trenutak vratila svojoj zvjezdanoj prirodi, samo da bi se probudila mirnija, cjelovitija.
U nekoliko stranica, autorica spaja folklor, mitologiju, psihologiju i senzualnu prozu u tekst koji se čita kao da je ispisan na granici svijeta i podsvijesti.
I što je najvažnije — ništa u njemu nije špranca.
Ovo je autentičan glas, prepoznatljiv, gust, svoj.




Post je objavljen 20.02.2026. u 23:40 sati.