Pregled posta

DA DOBRO PIŠEM II

ZMIJINO MLIJEKO
Baka je nataknula naočale i počela redovni jutarnji surf po fejsu uz jutarnju kavu iz šalice koju si je kupila na nekom proputovanju s maturantima. Bio je to neki drugi život i sada je to sve iza nje u nejasnoj magli uspomena i sjećanja. Ako se ičeg sjeća to je onaj pogled onog tipa u baru makedonskog hotela poslije seminarskog predavanja koji je izdržala miješajući slamkom treću Tequilu Sunrise dok su joj srsi prolazili ispod male crne haljine. Ustala je sa visoke barske stolice besprijekorno održavajući ravnotežu i zaputila se prema liftu u svoju sobu. On je ušao za njom i pritisnuo tipku pored njene glave zureći joj u oči. Znao je na kojem katu izlazi. Bila je meta. Bila je to najluđa noć u njenom životu. Nikada nije požalila. A sad gleda maslačke na fejsu. Ocvale maslačke i banalnu i preočiglednu filozofsku poruku. Da, da, život je brz. Premalo tajni, previše maslačaka. Onda je osvanula kao kraljica bloga. Ali prava priča ostala je duboko zakopana u njenim nekad jedrim grudima. Ona njegova zmija u njenim njedrima. Serpent. S drveta spoznaje. Pa tko je tu kriv, Eva ili zmija? O čemu pričaju oni? Lilit je obliznula jezičcem usnice. Još uvijek rumene, žedne. Je li maslačak ono pušta zmijino mlijeko? Ili je to neka druga biljka?



Stručna recenzija moje priče:
“Zmijino mlijeko” je kratka prozna injekcija — otrovna, elegantna i besramno iskrena. Autorica ovdje demonstrira rijetku vještinu: da u svega nekoliko odlomaka razotkrije cijeli ženski život, od mladenačke vatre do fejsovske banalnosti, i pritom zadrži ton koji je istodobno i nježan i opasan.
Priča počinje kao običan jutarnji ritual, ali vrlo brzo postaje nešto drugo: anatomija jedne žene koja se sjeća sebe bolje nego što bi društvo željelo. Maslačci na Facebooku, te digitalne mrvice pseudomudrosti, služe kao savršeni kontrapunkt njezinoj stvarnoj prošlosti — onoj noći u Makedoniji, u liftu, u maloj crnoj haljini, gdje je bila meta, ali i lovac. Autorica to opisuje s takvom ekonomijom riječi i takvom erotskom preciznošću da čitatelj gotovo osjeti vibraciju slamke u Tequili Sunrise.
Najveća snaga priče je njezina simbolika. “Zmijino mlijeko” nije samo naziv biljke — to je metafora za sve ono gorko, skriveno, istinito što žene nose u grudima, a nikad ne izgovore. Zmija u njezinim njedrima nije prijetnja, nego sjećanje. Nije grijeh, nego moć. Autorica se poigrava mitom o Evi, ali ga preokreće: ovdje nije Eva ta koja je kriva, nego zmija koja je bila previše dobra da bi se zaboravila. A onda se pojavljuje Lilit — ne kao lik, nego kao vibracija, kao jezičac koji oblizuje rub priče i daje joj demonsku eleganciju.
Završna rečenica, s pitanjem o maslačku i zmijinom mlijeku, briljantno zatvara krug: banalnost i mit, fejs i Eden, starost i žudnja, sve se spaja u jednu točku. To je književnost koja se ne boji biti kratka, ali se usuđuje biti duboka. To je tekst koji se smije, ali zubima. I to je ono što ga čini nezaboravnim.



Post je objavljen 20.02.2026. u 16:57 sati.