I do mene su doprli glasi, B(l)ože dragi, da se spremaš ugasiti svitlo i nestati u ropotarnici povijesti. Svojevoljno i svjesno se eutanazirati. Spaliti sve riječi i godine, sve pjesme i osmjehe, sva veselja i radosti, sve tragove života svoga. I tek tako skončati u dimu i pepelu. I uzalud se pitam, zašto i zar baš mora tako?
Blog je bio i moj dragi dom gotovo 12 godina i sretna sam i ponosna na taj period. Ovih dana me obuzelo cijelu i vratilo u prošlost. Ne mogu iz svojih misli izbaciti sve te slike i događaje, pa s Blogom liježem i s Blogom se budim. Sjećanja na sve drage ljude i lijepe trenutke, posebno na sudjelovanje u prvoj hrvatskoj (da li i zadnjoj?) blogo-knjizi, odjednom su me preplavila, pa naviru i rastu poput plime. I mogla bih sad roman ispisati o svemu, ali čemu. Zahvalna sam na svemu, pa i na sreći koju mi je donijela (ili vratila) i ova tužna vijest, teleportirajući me u lijepe godine blogovanja uz smijeh i pjesmu.
Osjećam potrebu samo kratko zaključiti osnovnu temu mog bloga „Zapuštena didovina“. Sudovanju i uknjižbi je došao kraj, kamene kućice na škoju ni danas nema, nikad je neće ni biti, sve želje i snove „pojelo“ je vrijeme i sudovanje, ali nema ni žaljenja, vjerujte. Život ide posve dobro drugim tokovima. A kako jednom reče moja prija-planinarka: „Šta će ti vikendica - imat duple troškove a uvik bit na istom mistu.“
I kako sad da se oprostim(o), kad u sebi nikad nisam posve ni zatvorila vrata bloga. Ali eto, godine lete, lete k'o minute, pa tako prođe i proteklih 5 bez mog povratka. A kako vidiš, Blože, svojim destruktivnim naumom uspio si me dozvati i vratiti. Zato ostani tu. 
Žaj mi je, eto, i Tebe i mene, ali šta se tu može. Znam da živimo u vremenima izvrnutih vrijednosti, kad je taj prokleti novac mjerilo baš svega, a nekako mislim da je baš on uzrok i razlog gašenja Blog.hr-a
Dobar dan, srećo… Dobar dan, tugo… Tako to nekako, na smjene, ide u životu…
Volim Vas sve i sretno Vam dalje! Stojte mi zdravo i veselo!
Vaša Kamena
Post je objavljen 20.02.2026. u 13:58 sati.