Ja hodam zemljom promrzlih sjena
gdje čovjeku čovjek na tjeme skače
iz nekog davnog, prijesnog vremena
i urla pri tom' od sreće, dapače.
Na klupi uz brezu sad skitnica leži
gdje su pod velom proljetne sjene
darivali cjelov što s usana bježi
u muk tople noći - da ne uvene…
No iza naših umornih vjeđa
još uvijek se ljudi drže za ruke
i grlice vruća popodneva pletu:
mog snenog čuvstva to čvrsta je međa -
mekog i bujnog bršljana ležaj
u našem hladnom i gladnom svijetu.
Post je objavljen 19.02.2026. u 07:03 sati.