Marketing
MOĆ NEMOĆNIH
Riječ eksplodira prije nego što je i izgovorena, rasprsne se u bezbroj sitnih, nemirnih čestica, svaka treperi za sebe, neuhvatljiva poput žive iz razbijena toplomjera, a opet, u nekoj nevidljivoj gravitaciji, te se čestice traže, sudaraju, prepoznaju i sljubljuju, kao da pamte oblik iz kojeg su pobjegle. I dok se ondje, u pukotinama zraka, ponovo sastavlja njihovo srebrno tijelo, tebe više nema da ga prisvojiš, da tu nanovo rođenu riječ podigneš, prisloniš uz sebe, umiriš joj drhtaj i šapneš: sada si moja.
Nema te ni u šutnji koja se širi nakon raspada, ni u prostoru između dva daha gdje bi riječ mogla naći zaklon. Tamo gdje rasipanje još nije ni započelo, gdje se ništa ne odvaja i ništa ne vraća u svoj sjajni rep, nema te zapravo nigdje; tek slutnja tvog obrisa, kao trag topline na hladnom staklu. Slutiš da bi moglo postojati neko vrijeme pažljivije od rasipanja, strpljivije od ponovnog slaganja, brižnije čak i od šutnje, vrijeme u kojem bi prebivala neka onkrajna, ali napokon cjelovita ti, bez potrebe da se skupljaš iz krhotina.
Krhotine su naša stvarnost, obmana u koju vjerujemo da je istina zbog kojih napisane riječi djeluju uvjerljivo a tako su daleke od stvarnosti naše u koju upadaju - našom voljom. Volja zaboli i pretvara se u slutnju, a slutnja u veliko ništa...
Dok se to vrijeme ne otvori i ne primi te bez ostatka, preostaje ti samo da pišeš tu slutnju, da je njeguješ kao jedini dokaz da se riječ, ma koliko se rasula, ipak želi vratiti kući.
Zato je slutnja glavno lice jednine jer ostaje samo u nama , a evo, ja je dijelim s vama. Sada, na kraju jedne desetljetne cjeline svog postojanja ovdje.
Post je objavljen 18.02.2026. u 08:34 sati.