Jučer sam bila u gradu da napokon podnesem zahtjev za penziju pa sam se, iako je povremeno sipila kišica, malo prošetala po prvoj i drugoj ulici.
A kad sam već bila na šetnici morala sam snimiti i nekoliko fotkica.
Najprije sam snimila našega slikara.

On je uvijek govorio: Dok hodam, slikam...

Na klupi u parku pokraj kafića sjedi naš poznati književnik.

Nisam mogla odoljeti pa sam ponovo snimila i Biokovo.

Budući da sam ostala u gradu poprilično dugo morala sam nešto i pojest. Ne volim jesti na ulici ni u hodu pa sam sjela za stol na rivi i pojela malu pizzu. Nije baš bila fina, tijesto je bilo pretanko, rubovi sprženi, nije bilo crnih maslina, konobarica je bila loše volje, smetala mi je preglasna glazba pa sam na brzinu to pojela i krenula dalje.
A dok sam se šetala prisjetila sam se našeg izleta u Firencu kad nas je naša profesorica geografije odvela da vidimo taj divan grad, grad muzej, jedan od najljepših gradova na svijetu s mnoštvom očuvanih kulturnopovijesnih spomenika koji je 1982. godine uvršten na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Nakon što smo razgledali grad, slavnu katedralu i galeriju, morali smo potražiti nešto i za jelo. Zna se da jako ogladniš dok razgledavaš slavne crkve i galerije. Pa smo tako u blizini Cattedrale di Santa Maria del Fiore pronašli piceriju s otvorenim izlogom i pultom punim divnih komada pizze. Bili su narezani na pravokutne šnite, a ne na trokute, tijesto je bilo debelo oko 1 cm, a ne tak tanko kak naši kuhari u picerijama danas razvlače. Umaka od paradajza je bilo malo, a nadjevi su bili tak fini i raznovrsni da je bilo jako teško odabrati što ćemo jesti. Uglavnom, to su bile najfinije šnite pizze koje sam ja ikad jela, a njihov izvrstan okus zauvijek je ostao zabilježen u mojim skladištima pamćenja.
A na internetu čitam da su „2023. godine arheolozi u Pompejima otkrili fresku koja prikazuje jelo nalik na pizzu među ostalim prehrambenim namirnicama na srebrnom pladnju. Talijanski ministar kulture zaključio je kako to predstavlja dalekog pretka suvremene pizze.
Pojam pizza prvi je put zabilježen 997. godine u latinskom rukopisu iz grada Gaete na jugu Italije, u Laciju, na granici s Kampanijom, a suvremena pizza razvila se iz sličnih jela od ravnog kruha u Napulju tijekom 18. ili ranog 19. stoljeća. Prije toga, kruh se često nadopunjavao sastojcima poput češnjaka, soli, masti i sira. Nije posve jasno kada su se rajčice prvi put počele koristiti kao sastojak – postoje brojna i proturječna tumačenja – no svakako to nije moglo biti prije 16. stoljeća i kolumbijske razmjene hrane između Europe i Sjeverne Amerike.
Pizza se u Italiji prodavala na otvorenim štandovima i u pekarama specijaliziranim za pizzu sve do oko 1830. godine, kada su napuljske pizzerije počele uvoditi stanze – prostorije sa stolovima gdje su gosti mogli konzumirati pizzu na licu mjesta.“

foto:internet
A sad kad sam saznala nešto o jednom od najpopularnijih jela na svijetu mogu je pokušati pripremiti kak treba i kod kuće. U svojih 67 godina nisam naime baš često pekla pizzu u svojoj pećnici, najčešće sam jela pizze koje su mi dostavljali momci iz picerija. Nisu mi bile baš fine, al poslužile su za ručak kad nisam imala vremena skuhati neko pravo domaće jelo.
No sad ću se potruditi zamijesti pravo domaće tijesto i nastojati ispeći nafiniju moguću pizzu koja će biti najsličnija onoj koju sam prije mnogo godina jela u prelijepoj Firenci.
Post je objavljen 10.02.2026. u 13:35 sati.