Znanstvena je činjenica da mnogi ljudi razmišljaju na način koji je dovoljan za svakodnevni život, ali ne i za duboku analizu ili nova pitanja.
To konkretno znači da funkcioniraju na poslu, obiteljima, društvenim pravilima te rješavanju praktičnih problema potrebnih za svakodnevno funkcioniranje.
Duboka analiza te originalno i kritičko mišljenje zahtijevaju strpljenje, unutarnji napor i spremnost na preispitivanje uvriježenih mišljenja i uvjerenja.
Razmišljanje nije lagan proces – ono traži energiju, vrijeme i suočavanje s vlastitom nesigurnošću.
Mozak prirodno bira lakši put i zato se češće oslanja na već gotove odgovore nego na vlastite zaključke.
Razmišljanje znači ponekad riskirati da pogriješimo, a to je prirodan dio učenja.
Znači izaći iz poznatih okvira i izložiti se nerazumijevanju ili odbacivanju okoline.
Većina ljudi instinktivno bira sigurnost pripadanja umjesto napora samostalnog mišljenja.
Dodatni je problem što sustavi u kojima živimo rijetko potiču razmišljanje.
Škola, posao i svakodnevni tempo nagrađuju brzinu, prilagodbu i poslušnost, a ne dubinu i sumnju.
Za razmišljanje je potrebna i tišina, a tišina je danas rijetka i mnogima neugodna.
Sve to ne znači da je netko glup ili manje vrijedan.
To znači da društvo funkcionira na prosjeku, jer prosjek donosi stabilnost i predvidljivost.
No promjene, nove ideje i stvarni iskoraci najčešće dolaze od onih koji se usude misliti drugačije.
Takvih je malo, ali njihova hrabrost, ideje i utjecaj često mijenjaju svijet.