Na kraju ovog tjedna zahvaljujem komentatorima i onima koji to nisu bili i Blogyju naravno u leggero tonu upravo onako, kako ste me prihvatili ovaj tjedan
pokušavam ponekad uzaludno riješiti kodove našeg postojanja
u kojima krijemo i radosti i bolesti i tuge svoje
sve tajne zapletene makijom još zelenom u ovoj zimi
pamćenje me gura u mrtvu točku
a mi - poput ove makije - protiv svih pravila
rastačemo sjeme zaboravljene nade
po ovoj pustopoljini od života misleći
kako sve što poslije nas raste može biti svježije i bolje
od onoga, što nosimo sobom
trebali bismo zamoliti nebo
neka drugima dade bolju šansu
neka zaustavi vrijeme
neka nas ostavi u ovome vlaku
koji ide Nikamo
i prolazi stanicom zvanom
Nigdje

foto: J.Gudić, Split
Post je objavljen 04.01.2026. u 00:02 sati.