Pregled posta

BOŽIĆNA PRIČA

TAKO je živjelo dvoje djece: brat i sestra. Bratu bilo osam godina, a sestrici sedam. Bijahu veoma nesretni i veoma siromašni, jer ne imađahu roditelja na životu. Otac je prije više nedjelja išao da čuva vlastelinsku šumu, jer je bio lugar u moćna i bogata grofa. U šumi je bilo jezero, a kako bijaše oštra zima, površina se jezera sledila, pa je lugar, da skrati put, pošao preko leda. U sredini jezera bio je led slabiji pa se pod lugarevim koracima prolomio, a jadni lugar utonuo i utopio se. Dva ili tri dana kasnije nađoše nad prolomom lugarova psa, a uz psa tek pušku i šešir lugarov. Kad su ženi saopćili nesreću, puklo joj od očaja i nesreće bijedno srce. Tako ostadoše djeca sama, hraneći se tek od milosrđa u selu, a inače zajedno s očevim psom držahu se lugarske sad već puste i hladne kućice. Samo na Badnju večer nije im se dalo da ostanu sami u tamnoj i neugrijanoj sobi, pa makar je bila strašna zima, snijeg visok da im je sezao do pâsa, ipak pođoše napolje, a stari im se pas pridružio. Nadahu se da će se možda sastati gdje s »božjim djetetom« o kom im je majka svake godine toliko pričala, a mali se dječak također sjećao da je prošle godine s ocem bio te večeri u grofovskom gradu, pa tu vidio drvo božićno, krasno, krasno, da je još dugo i dugo poslije snivao o njem. Idu oni tako putem dvoru, dršćući od zime i straha; mala sestrica gotovo nije mogla više disati, a od suza jedva je štogod vidjela, pa je brat morao, onako malen i slab, svaki čas dizati sestru i nositi je, duhati joj u ozeble ručice i obećavati joj sto i sto slasti što ih čekaju u dvoru. Ali napokon i on malo sustane, te bi bio najvolio već više puta da sjedne u snijeg i da se malo otpočine da nije bilo staroga psa, koji je veselo uzeo pred njim skakati, mahati repom i lajati kao da mu govori: »Nije više daleko, ajde, ajde samo!« - a čim bi djeca ipak ostala, lavež bi mu se prometnuo u grubi tulež, pače i zube bi pokazivao. No djeca najposlije ne mogoše dalje. U taj se čas odnekale nađe treće dijete, isto tako sitno, slabo, no još bjednije odjeveno pa u toj strašnoj zimi bosonogo i bez šešira. Krasna njegova glavica bila je zaštićena tek dugom njegovom gustom kosom.
-Kuda idete? - upita dijete nježnim i bojažjlivim glasom.
- Ah, a ti si bos! - rekne mala djevojčica.
- Jesam, jesam - plačljivo otpovrnu strano dijete.
- A znaš što? - rekne brat djevojčici. — Ti ionako ne možeš više da ideš. Pa ćemo dati tvoje cipelice njemu; tebe ću nositi ja, a on će mi pomagati! Hoćete li, djeco, tako?
I djeca se tako sporazumiju, pa odsada hodahu puno, puno lakše pod vodstvom staroga psa i dođoše pred grofovski dvor. Izvana se već kroz sjajno rasvijetljene prozore vidjelo ogromno božićno drvo, ukrašeno svakojakim bogatim darovima, slatkim voćem, zlatom i srebrom. Djeca se nekako kradomice ušuljaju u dvor, prođu neopažena toplim hodnicima, nađu se napokon u dvorani gdje je bilo božično drvo, a oko njega grof, grofica, grofovska djeca i sva sila gostiju u sjajnim odorama. U prvi čas nitko nije opazio djece koja se ne mogahu načuditi bogatstvu i drveta i darova, no čudno im je bilo što grofovska djeca, primajući ih, jedva se i nasmiju.

»Oh kako bih ja s mojom sestricom bio sretan da samo deseti dio toga dobijemo« - spomene lugarov dječak tiho, tiho pred stranim djetetom. Ono se blaženo nasmiješi, no nije moglo ništa više odgovoriti, jer u taj čas opaze gospoda tuđu djecu, a tako razderanu i siromašnu da su svi viknuli od užasa.
- Što vi cigančad, vi deriščad ovdje radite! - bijesno krikne grof, zazivajući sluge da otjeraju djecu.
- Grofe, supruže, umiri se, umiri se! - zaklinjala ga grofica. - Odmah ćemo ih otpraviti, ali vidiš kako su poderana, valjda i gladna - a Badnja je večer, dat ćemo im štogod odijela, ta ostalo je još nešto od onoga što ih je skupio »Odbor gospođa i gospode za božićno drvce siromašne djece«, a Janči ili Pišta neka ih odvedu dolje k služinčadi, pa će se nahraniti.
I grofica, ne čekajući što će grof reći, pojuri u kut, gdje nađe još dva-tri svežnja odjeće i cipela za siromašnu djecu, pa dade djeci - ne sama, plašila se njihova vonja, već po sluzi, kojemu i naloži da djecu izvede iz dvorane.
- Hvala lijepa, hvala! - javi se uto dugovlaso strano dijete. - Evo, moja dva sudruga, pa i ja, da nam je štogod od - eno - tamo - od onih krasnih igračaka i slatkiša.
- Što, što? - u čudu lane i grof i grofica i cijelo društvo, a grofovska djeca vikahu: »Ne, ne, od toga ništa, to je naše!«
- Dakle, toga vam se hoće? Nije to za vas. Gle ti njih! Budite sretni da vas ogrnemo od zime i nahranimo od glada, a ne još da i to dobijete! - Što niste oprezniji bili »u izboru roditelja«?
I stanu u bjesnilu grof i gosti njegovi da rivaju siromašnu djecu iz dvorane, a grofica brzo otvori prozore da vonj siromaštva iziđe iz sjajne odaje. Djeca plakahu, no nitko od društva nije im se smilovao, već ih, pače, otjeraše gladne iz dvora. Na dvorištu čekao ih pas, pa se djeca, plačući i roditelje svoje zazivajući, opet predadoše da ih on vodi. Slijedila su njegov trag. On pak zakrenuo k šumi. U prvi se mah i brat i sestra zaplaše od duboke tmine među visokim i tamnim jelama i borima. No strano dijete ih umiri. I dok je još u riječi bilo, pokaže se na nebu mjesec, svjetlo njegovo prodiraše kroz granje stabalja, i gle - dječica se gotovo ne mogoše dosta nadiviti krasoti što se očima prikazivaše. Ne jedno božićno drvo kao u grofovskom dvoru, već stotine, tisuće njih stajale su tu pred njima, nakićene biserjem, srebrom i alemima. I stigoše do jezera. Tu opet gledahu u modrim valovima zvijezdu do zvijezde ah, divota! Pas je sjeo na brijeg jezera i gledao k vodi, a djeca sumorna poliježu kraj njega.
-Ah, da dođe k nama »božje dijete«!- šapne mala sestra bratu. U taj se čas strano dijete digne, i gle ono nije više poderano i bijedno. U anđeoskoj krasnoj bijeloj odjeći stoji pred njima, oko divne glave sjaji svijetli kolobar, iz ruku mu sijeva sjaj kao od zvijezde, a mjesto ove šume, gle-gle, najedanput stoji tu sjajan od bijela mramora sazdani kraljevski dvor, nakićen zlatom, srebrom i dragim kamenjem, svakud rasvijetljen plamenima zvijezda i sunaca, a kroz vrata širom otvorena i kroz prozore struje lagodna toplina i miris tamnjana. Iz dvora dolete anđelići i na zapovijed stranoga dijeteta nose djecu u krasne dvorove, pa tu najprije maloj sestrici obuvaju na njezine bose nožice zlatne cipelice, onda i nju i brata odjenu u sjajne odore, slične sasvim anđeoskoj odjeći stranoga djeteta.
- Zar si ti »božje dijete«?
- Jest, ja sam Krist, i jer ste se smilovali jednom poderančetu, sami u krpama dali pače svoje krpe, jer ste sirote, gladne i bose, eto ulazite u carstvo nebesko da Badnju večer slavite na nebu. - I sad su djeca došla pred božićno drvo nebesko, lijepo i sjajno kako može da bude samo u nebu, i kojemu drvo u grofa ni sluga ne bijaše. Pa kad su primili iz ruku samoga Krista darove jedan ljepši od drugoga, i kad ih je sveti Petar napojio i nahranio - sve u društvu božjega djeteta - onda, ah, onda - evo opaze svoje drage roditelje ne više jadne, napô gladne grofovske sluge, već kao anđele odjevene i blažene. I djeca ostadoše gore u nebu, pokraj svojih roditelja i drugih božjih ugodnika, igrajući se često i često s božjim djetetom.
U šumi pak, na mjestu gdje su počinula, nađoše ljudi tek otrcanu i jadnu njihovu odjeću, pa se rasprostro glas da su ih vukovi pojeli, ali za kratko vrijeme bila je ondje podignuta crkvica, a da nitko nije znao tko ju je sagradio. U toj crkvici bijaše oltarna slika svetoga poroda u Betlehemu i na njoj, među anđelima što pjevaju: »Gloria in excelsis«, dva su lišca naličila sasvim lugarovoj djeci. A na nebu od onog vremena opaziše ljudi da se vije mliječna staza, što nije ništa drugo nego onaj snježni put kojim je božje dijete prolazilo s lugarovom djecom od grofovskoga dvora, do jezera u šumi. A pitat ćete šta je s grofom, groficom i grofovskom djecom? Bog ih je kaznio jer su otjerali siromašnu djecu s »božjim djetetom«. Umjesto srca stvorio se u svakomu kamen, koji ih je sav vijek strašno mučio, a od slatkiša što ne priuštiše djeci tako im želuci narasli i proširili se da nisu nikad siti bili, a ipak ništa ne mogoše s tekom jesti, pa najposlije bolesni i jadni odseliše se iz dvora, koji ostane pust, i naskoro se u njemu nastaniše zmije i sove.

Ksaver Šandor Đalski (Tisak štamparskog zavoda “Ognjen Prica”, Zagreb, 1964.)





Post je objavljen 24.12.2025. u 11:44 sati.