» Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupačna pećina , godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njena tijela, držiš ga u rukama , a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu.«^" I na kraju sve završava tragičnom ironijom. Ljuba, mlada Jovanova žena, liječi ranjenog vojnika, mladića koji je sjeća prijašnje ljubavi. Srećka. Udala se iz nevolje, a ne iz ljubavi, zato izbjegava muža . I kad se mladi vojnik već oporavio, ona na povratku iz sela nalazi i muža i mladića ubijene od neprijateljskog metka . »Plakala je samo da nije gluho, da ubije i sakrije tišinu, ništa više nije bilo osim tišine na svijetu. Ostavila ih je u polju da leže zajedno dok je donijela ašov i plitko ih zakopala , u istu raku.«^^ U istu je raku zakopana i ljubav i mržnja : »Nisu se podnosili a umrli su, eto, zajedno.
/Mesa Selimovic/
Post je objavljen 16.12.2025. u 07:33 sati.