Kada se spomenu nove EU regulative, prva asocijacija često su birokracija i dodatni troškovi za kompanije. Iskreno, i sama sam EU Omnibus u početku doživljavala kao još jedan „paket pravila“ koji se tiče uglavnom menadžmenta i izvještavanja. No što više razmišljam o tome, sve mi je jasnije da se takve regulative ne odnose samo na kompanije, nego i na ljude koji u njima rade.
EU Omnibus ne mijenja ciljeve održivosti, nego pokušava pojednostaviti način na koji se oni provode. Drugim riječima, poruka ostaje ista: očekuje se da poduzeća budu odgovorna prema okolišu, društvu i zaposlenicima. Ono što se mijenja jest činjenica da se ta odgovornost više ne može svesti samo na dobrovoljne inicijative ili lijepe izjave.
Za mlađe generacije zaposlenika, posebno generaciju Z, ovo je važan signal. Sve više njih želi raditi u kompanijama koje znaju objasniti zašto donose određene odluke i koje su spremne preuzeti odgovornost za svoj utjecaj. Kada EU jasno postavi okvir, zaposlenici lakše razlikuju stvarnu društvenu odgovornost od pukog „greenwashinga“.
Zanimljivo je da se ovdje ponovno vraćamo na pitanje svrhe poslovanja. Ako kompanija održivost doživljava samo kao obvezu koju mora „odraditi“, to se vrlo brzo osjeti u organizacijskoj kulturi. S druge strane, kompanije koje EU Omnibus koriste kao priliku da jasnije definiraju svoje vrijednosti i odnos prema društvu mogu time ojačati povjerenje zaposlenika.
Iz perspektive nekoga tko tek ulazi na tržište rada, ovakve regulative mi djeluju kao svojevrsna zaštita. One ne jamče savršeno poslovanje, ali postavljaju minimalna očekivanja i smanjuju prostor za neodgovorno ponašanje. To znači da posao sve češće biramo ne samo prema plaći, nego i prema tome kakav sustav vrijednosti stoji iza kompanije.
EU Omnibus me podsjetio da društvena odgovornost poduzeća više nije stvar izbora. Ona postaje dio šireg okvira u kojem kompanije moraju znati odgovoriti na jednostavno, ali ključno pitanje : zašto postoje i kome zapravo stvaraju vrijednost.
Post je objavljen 15.12.2025. u 12:03 sati.