Novac u kolonijama za gubavce bio je posebna vrsta novca (žetoni, bonovi ili posebne kovanice i novčanice) koja je bila u opticaju isključivo unutar leprozorija, odnosno sanatorija za oboljele od gube. Razlog njegova uvođenja bio je strah da bi običan novac mogao prenositi zarazu i tako ugroziti zdravo stanovništvo. Danas je poznato da se guba ne prenosi lako slučajnim dodirom niti putem predmeta, već isključivo dugotrajnim, bliskim i stalnim kontaktom s oboljelima, a ne korištenjem svakodnevnih predmeta koje su oni dodirivali.
Leprozoriji su se počeli pojavljivati još u srednjem vijeku kao mjesta izolacije oboljelih. Često su se nazivali lazaretima, prema Redu svetog Lazara, čiji je zaštitnik bio upravo svetac bolnica i gubavaca. Takve ustanove gradile su se uglavnom u udaljenim i izoliranim područjima te su bile opremljene za dugotrajni boravak i karantenu bolesnika. (...)