Ne pričam o Palčici, o, ne...samo o nekim davnim željama.
Nisam imala lutku kao devojčica. Čudna mi čuda, reći ćete...
mnoge su devojčice i onda imale prave lutke, ne krpene,
a ja nisam. Ni lutku ni druge igračke...nije bilo novca za te
"luksuze". Gledala sam lutke drugih i ostala željna. Ujak
mi je "navigavao", plovio morima, obišao ceo svet. Svako
mu je nešto tražio, a ja bih se šćućurila u ćošku i čekala
da primeti da i ja nešto želim...Jednom me je primetio.
"A šta bi ti, Seko?"
"Jednu lutku, da je kao palac velika..samo da je prava..
.i strana..."
I prođe jedna plovidba, druga, i treća...pratili smo emisiju
"Gde se nalaze naši brodovi" i u mislima putovali s njima.
Ujak bi se vratio, doneo svakome ponešto, a meni ne..
.dok jednoga dana nije doneo veliku kutiju i u njoj crnu lutku,
oko pola metra visoku, u šarenoj egzotičnoj haljinici, koja
je treptala plavim očima i govorila: "Ma-ma".
Reče mi: "Seko, tvoja je lutka porasla!".
Treba li naglašavati da je to bila najlepša lutka na svetu?
Ma, i u svemiru! Otada je svuda sa mnom, i dan danas...
promenila haljinice, promenila gradove, ali ne i mesto
u srcu. Lutka veća od palca...

Post je objavljen 16.12.2025. u 06:02 sati.