Sveta Lucija dolazi tiho, gotovo nečujno,
kao da se boji probuditi uspavani prosinac.
Koraci su joj od svjetlosti, od one najmekše vrste svjetla
koje ne zasljepljuje, nego grli i smiruje.
U rukama nosi plamen što ne peče, već obasjava put —
onaj unutarnji, skriveni, koji često zaboravimo pratiti
u žurbi svakodnevice.
To je svjetlo koje se ne gasi ni kad se noć najdublje spusti,
svjetlo koje šapće:
„Ovdje sam. Samo pogledaj.“
Lucija je čuvarica vida,
ne samo naših očiju, nego i pogleda na svijet.
Podsjeća nas da vidjeti znači primijetiti dobro,
prepoznati ljepotu u sitnicama
i pronaći toplinu u drugom čovjeku
— ali i u nama samima.
Na njezin dan budimo pšenicu,
malo zeleno obećanje usred hladnog prosinca.
Gledamo kako niče, tiho i uporno,
kao simbol da život uvijek pronalazi put,
pa i onda kada se čini da sve miruje.
U njezinoj blagosti ima nešto starinsko,
nešto što nas vraća korijenima,
u vremena kada je svjetlost bila dar,
a ne svakodnevna sigurnost.
Zato Sv. Lucija nije samo ime u kalendaru,
već prosinačka poruka ispisana svjetlom:
da i najmanja iskra,
ako je nosimo u srcu,
može postati dovoljno snažna
da nas provede kroz najdužu noć.
I to svjetlo može
doći na razne načine,
zato otvorite srce
da ga prepoznate —
u toploj riječi,
u tišini koja liječi,
u pogledu koji razumije
i u nadi koja ne odustaje.
Jer svjetlost ne traži savršenstvo,
samo malo prostora da zasja.
A kad joj dopustimo,
ona nas pronađe
točno tamo gdje smo
i povede dalje,
korak po korak,
prema miru.
Post je objavljen 13.12.2025. u 11:50 sati.