Bilo jednom doba kada sam upoznala multitasking i bila prema njemu sasvim prijateljski raspoložena.
Tada su ga upoznavali svi i gotovo svima se sviđao jer je omogućavao da na poslu lepršamo na sve strane, kao pčelice Maje, a u domovima svojim smo sve odjednom postajale žene, majke, kraljice. U nešto manjem broju, muškarci, očevi, kraljevi, hehe.
Tko je mogao i znao multitaskati, bio je, ne cijenjen, nego tražen. Jer multitaskanje povećava učinak, a obično u rezultatima ne uživa onaj koji se naradi, nego onaj tko dođe na gotovo i eventualno opet stvara uvjete za sljedeće multitaskanje. Ne svoje, naravno.
Ova vještina je zarazna: potiče u mozgu natjecateljski duh sa samim sobom. Na primjer, koliko čega smo napravili, oprali, očistili, napisali, ... slobodno nastavite niz.
Povremeno se kompetitivnost javlja i prema van:
Osoba A: Jučer sam radila dva sata dulje, okrečila sve sobe, sve počistila,
oprala svih 12 prozora, zavjese, povješala ih, skuhala ručak,
pokupila djecu, odvježbala u teretani i prošetala psa.
Osoba B: (u sebi: Moš' mislit'.)
A sad ozbiljno: Ništa nije toliko pozitivno koliko se čini na prvi pogled. Kad tad nastupe okolnosti koje poprimaju efekt snježne grude koja se kotrlja niz planinu.
Kada drugi vide koliko ste sposobni, njihov prirodni poriv je da dodatno natovare tako vrijedno biće novim zadacima.
Osim toga, paralelno rješavanje mnogih poslova zaista dovodi do zasićenja i stresa.
Multitasking je koristan samo u minimalnim dozama i treba znati stati.
Post je objavljen 05.12.2025. u 22:39 sati.