U banci je vladala spasonosna klimatizirana atmosfera. Od pet raspoloživih šaltera aktivno su radila tri, a zaposlenice su svako malo odlazile u pozadinske prostorije – po potpise, dodatne dokumente ili nešto treće. Brojevi redomata pomicali su se prilično sporo, no činilo se da baš nikome to ne smeta jer svi smo došli ovamo sa nekih 35 do 36 Celzijusa vanjske temperature i sa užarenog betona.
Na nekoliko strateški raspoređenih ekrana svijetlio je broj 147. Na mome papiriću je pisalo 161. Sjela sam za stol u prostoru za čekanje.
Desetak minuta kasnije ušao je novi klijent, po gestama i ponašanju prilično nervozan i nestrpljiv. Šetao je cijelim prostorom, u svim smjerovima.
Zaustavio se kod mene, nepristojno pogledao preko moga ramena, iščitao moj broj i upitao:
- Hoćete mi prodati svoj broj?
Dvoumila sam trebam li to shvatiti kao šalu, drskost ili kao oboje, no reagirala sam:
- Ne, nisam odustala od čekanja.
(U sebi sam pomislila: Mene si našao, zar izgledam baš toliko blesavo?)
Nastavio je šetkati i nije mi se više obraćao, shvatio je da nisam spremna na takvu vrstu suradnje.
Crveni brojevi na ekranima i dalje su se izmjenjivali puževom brzinom, a onda su se dogodila dva broja na koja se nitko nije odazvao. Zatim je zasvijetlio broj 156 koji je imao svog vlasnika, a potom 157, koji nije.
Kupac brojeva tu priliku nije htio propustiti. Dobro je snimio situaciju i napadno držeći snop novčanica sjeo nasuprot djevojci koja je radila na šalteru br. 4.
U normalnim okolnostima ne ubrajam se u svađalice, Karenice i istjerivačice pravde, ali ovo me jako zasmetalo. Nisam se čak ni naljutila, nego se valjda dogodio sklop planeta, sazvježđa ili čega god, koji me je jednostavno pokrenuo.
(Čovječe (ne)dragi, nisi ti pametniji od nas, bolje rečeno, nismo mi luđi od tebe.)
Prišla sam šalteru. Razgovor je tekao ovako:
Ja (djevojci na šalteru): Ovaj gospodin NEMA broj 157.
Djevojka: (upitno širi oči i diže obrve)
On: Kako znate da nemam?
Ja: Maloprije ste htjeli “kupiti” moj broj.
Djevojka: Gospodine, mogu li vidjeti Vaš broj?
On: 157 je.
Ja: I Vi i ja znamo da nije.
Djevojka: Pokažite mi.
On: Vama ću pokazati, a njoj ne. Maknite se, prešli ste liniju.
Ja: U redu, mičem se iza crte. Slažem se da ne moram vidjeti broj, ali ga
morate pokazati gospođici.
Djevojka: To ipak nije 157, gospodine morat ćete stvarno čekati dok se ne
pokaže Vaš broj. Nemojte da moram zvati šefa i da imamo ovdje nekakve
scene.
Iskreno, sve ja to shvaćam, čovjeku se nije dalo čekati, ali zaboga, zar baš otimačinom i ubacivanjem preko reda? Ne znam što je očekivao. Morao se vratiti među čekače. Nije mu to prijalo, kome i bi?
Vratio je svoj novac u kovertu, potom u torbicu i počeo manevar povlačenja i prikupljanja ostataka svoga ponosa. Istovremeno je lamentirao o građanskim slobodama, o ljudima koji su postali brojevi, o otuđenosti i sličnim pošastima modernoga doba.
Prije no što je izašao, osjetio je potrebu stavljanja točke na i:
- Da me niste zaustavili, mogao sam već biti gotov.
Ja: Pa išli ste preko reda.
On: Sad ste još i agresivni.
Ja: (uz okretanje očiju – to mi je jedna od mana
) Nisam, bila sam
i preblaga.
On: Pozvat ću policiju.
Ja: Molim Vas, dajte.
I ode...
Post je objavljen 26.11.2025. u 23:22 sati.