*********************

*********************
Camus je jednom rekao, da ga je umorilo ono što nekima mora objašnjavati, pa se okrenuo moru, gledao i ušutio.
Ovdje, na ovom platou gdje se "vidimo" riječima samo - stvaraju se proizvoljna razmišljanja o onome napisanom kroz koje često mislimo da vidimo autora riječi. Pa tako i sudimo : subjektivni kakvi jesmo , stvaramo sliku pod svojom lupom smatrajući, da je objektivno samo ono što mi vidimo.
I griješimo , naravno. Najčešće
Ako sebe opravdavamo ostaje utisak, da opravdanje "čujemo" samo mi, ostali samo pročitaju i dalje ostaju pri svom razmišljanju.
Tu se zatvara krug pisanog dijaloga. Izvan tog kruga i dalje smo sami sa svojom tišinom kao sigurnim utočištem
izvan razumijevanja.
Je li Camus u pravu dok se okreće moru da bi s morem zašutio ?
Vjerojatno jest , jer jedino tišina u nama može nečujno posložiti kockice nemira i u toj jednostavnosti svega
najednom sve postaje jasno i jasnije.
Post je objavljen 22.11.2025. u 14:53 sati.