Sjećam se dana kad je televizor bio stalno u pogonu,
sjećam se da smo bili u grču od očekivanja
sjećam se svih slika kolona i razaranja
vapaja iz bolnice
sjećam se vijesti kad su na kućnom pragu ubijeni njih dvoje
članovi šire obitelji koje sam samo iz priča poznavala
mogli su otići ali nisu
sin je bio tu negdje u obrani grada
ubijen je a njima više ništa nije bilo važno
utjehu su našli u odlasku na kućnom pragu od ruke krvnika
sjećam se priča od ljudi koji su prognani
muški članovi su ostali
neki zauvijek
neki se još uvijek čekaju u bilo kojem obliku
mnoge stravične smrti za naše živote
uz molitvu "ne ponovilo se"
nikada više
nigdje više
neka u miru počivaju
a mi u miru radimo i živimo
oni bi tako željeli
Post je objavljen 18.11.2025. u 14:31 sati.