Svako poduzeće ovisi o uslugama prirode, bio u pitanju čisti zrak, voda, sirovine ili stabilnost ekosustava. Iako se u poslovnom svijetu više govori o resursima, rizicima i inovacijama, ne smijemo zaboraviti da je najvažniji poslovni partner zapravo priroda.
Upravo zato je tim MINKS sudjelovao 12. studenog na radionici Urbana senzorna šetnja i praksa: Koliko koštaju usluge prirode?, koju je vodila Sandra Galdikaite, facilitatorica, edukatorica regeneracije, osnivačica 9 zuikiai i veleposlanica Europskog klimatskog pakta.
U gradom preponom prometnih gužvi i buka s gradilišta, krenuli smo u polaganu senzornu šetnju kako bismo osvijestili što nam priroda svakodnevno pruža i što bi se dogodilo da sutra prestane obavljati svoj posao. Šetnja Botaničkim vrtom je, malo je reći, opuštajuća. Skriveni dragulj u središtu grada koji pruža utočište od iritantnih zvukova automobilske sirene i građevinskih alata. Voditeljica radionice pozvala nas je da usporimo, uključimo svoja osjetila i da doživimo svakodnevne prizore koje obično uzimamo zdravo za gotovo.
U određenom trenutku radionice, iskustvo je dobilo još dublju dimenziju jer su svi sudionici bili podijeljeni u parove, jedan član zavezao je povez na oči i prepustio se u potpunosti drugoj osobi. Osoba koja nije imala senzorne prepreke vodila je partnera kroz vrt, dopuštajući mu da osjeti biljke, teksturu tla ili koru drveća. Taj jednostavan čin, koji naizgled podsjeća na igru, zapravo nosi snažnu poruku jer ponekad moramo prirodu doživjeti na način koji nadilazi uobičajene obrasce ponašanja. Baš kao što partner osluškuje upute i povjerava se drugoj osobi, tako i cijelo društvo, a ne samo poduzeća, moraju naučiti osluškivati prirodu i prihvatiti činjenicu da ne možemo funkcionirati bez međusobne povezanosti. Priroda nas, kao i osoba sa svezanim očima, uči da je potrebno pristupiti pažljivo, sa strpljenjem i poštovanjem te sa sviješću o tome da je svaki korak zajednički. I dok su se parovi polagano kretali Botaničkim vrtom, stvarajući temelje međusobnog oslanjanja, ti desetomitnutni trenutci u kojima smo imali povez na očima, prošli su tako brzo, što nas dovodi do zanimljive spoznaje, kao da smo povezani mostom između dva načina postojanja, onog svakodnevnog, u kojem sve gledamo, ali zaista malo vidimo i onog dubljeg, osjetilnog, gdje priroda govori jasnije čim ju promatramo bez žurbe.
Tek kada se vid privremeno isključi, a pažnja se preusmjeri na mirise, dodire i zvukove, postajemo svjesni koliko smo uistinu bogati, a ako nas je šetnja ičemu naučila, onda je to da priroda još uvijek ne šalje račune, ali nas njezin gubitak može skupo stajati.
Post je objavljen 15.11.2025. u 13:23 sati.