Ponekad jutro miriše na početak,
i sve izgleda moguće.
Zrak postane mek, a koraci lagani
kao misao koja zna gdje ide.
Nema obećanja, nema riječi koje traže odgovor —
samo mir što se smješta između pogleda i daha.
Tad svijet zašuti,
i sve boje utihnu u tišinu svjetla.
Srce sluša kako vrijeme diše —
i zna: nije potrebno nigdje stići.
Na prozoru dan se naslanja na vjetar
i nosi sobom tragove svjetlosti.
U tom trenutku sve postaje blisko,
čak i ono što šuti daleko.
U tišini se rađa smisao,
nevidljiv, ali prisutan,
kao sjena svjetlosti što
dotakne lice i zadrhti.
Post je objavljen 12.11.2025. u 20:50 sati.