Ponekad noć i miris cvijeta otkrivaju ono što riječi ne mogu.
U tišini noći, svjetla trepere,
mjesečina pleše po vodi što šumi.
Zvijezde pjevaju pjesmu bez riječi,
i svaka je misao put do doma.
Cvijet u tami otvara se polako,
mirisom šapće tajne koje znamo samo mi.
Dok grad spava, srce ne miruje,
i svaki korak vodi te natrag k meni.
Šapat vjetra nosi tvoje ime,
među sjenama igramo igru što samo mi razumijemo.
Svaka kap kiše sja kao tajni znak,
i sve staze svijeta vode te meni.
U tišini jutra, dok svijet još sanja,
tvoje ime svijetli u svakom zraku sunca.
I kamo god da kreneš, gdje god da si,
moj glas te prati, šapće: “Ovdje sam ja.”
Post je objavljen 07.11.2025. u 19:54 sati.