Recimo...
Pitala sam je je li bila na groblju i rekla mi je da nije. Da ne ide na groblje već dvadeset godina jer ne želi se susresti s ... nekim ljudima iz prošlosti. Živima, naravno, s kojima je vežu samo zajednički...mrtvi preci. Da upali lumin na kredenci za sve pokojnike i da smatra da je to dovoljno. Slažem se u potpunosti. Ako postoji veza između tih dvaju...svjetova...ako postoji želja da se na trenutak obilježi...način je sasvim prihvatljiv. Ionako je svatko svijet za sebe, i sebi ugađa, što god i na koji god način činio. Osim ako je za tuđe oči, onda već sve to postaje morbidna predstava nadmetanja sa drugima, (jos uvijek) živima.
Prekrasni aranžmani od živog cvijeća za ....mrtve... prodavali su se ko alva ovih dana. Od 25, pa sve do 150 eura ih je cijenila cvjećarka, prilagođavajući se tako skoro svačijem džepu. Mislim da se prah nad čijim se grobom našao skupocijeni aranžman sigurno tako jako obradovao, da se ispod mramorne ploče uskovitlao i u obliku nevidljivog mini vrtloga izašao kroz pukotinu groba da poljubi darežljivog posjetitelja.
Huuuh. Ovoga mora da je oblio mrtvački znoj, ni ne znajući što ga je snašlo. Poljubac mrtvog sretnika.
Vjerujem, odnosno - sigurna sam - da većina ljudi u životu nije dobila toliko cvijeća (i svijeća)...svete vazne pažnje... kao kad umru. Sve i kad zbrojiš sve rodendane, imendane, krsticije, pričesti, krizme, vjenčanja, diplome, godišnjice i ne znam, nekakve svete krivnje....čovjek tek posthupno doživi da ga se obilato daruje cvijećem...i svijećama. Kao da, božemiproati, važniji je živima mrtav nego dok je bio živ. A moguće je da je to i istina, osobito ako je potomke pokojnik svojom smrću dobro egzistencijalno osigurao. Post mortem.
...
Ovih dana se čuda događaju u kupaoni. Recimo sifon u tuš kadi je provrijao na zanimljiv način. Bakrena matica, ili mesingana - nebitno sad, ali ona koja se nalazi s druge strane (onostrana) je nestala i tako oslobodila vijak od stege; uglavnom sifon se odvojio od kade i voda koja je trebala zavržiti negdje u dubini utrobe zemaljske - razlijevala se slobodno po kupaonici, u svim smjerovima, prijeteći da će to činiti i u bodućnosti ukoliko se netko/nešto ne poduzme...
Pričam danas kolegici kako smo mi neki ljudi prokleti svojom znati-željom, pa smo još u djetinjstvu promatrali sve što ljudi rade. Ljudi-roditelji, ljudi-bake, ljudi-djedovi, ljudi-kumovi, ljudi-majstori. Mislim, gdje su bili mobiteli i tik-tokovi onomad kad mi bijasmo mladi, da se zapiljimo u neki sadržaj na ekranu - neke zombije-ratnike, a ne u žive ljude, koji nam nehotice predaju svoje muko-trpno životno znanje, i tako nas, potpuno nesvjesni svoje krivnje pretvaraju u...neumorne vršilice.
Skončat ćemo, neki od nas, tako hrabro i junački, negdje na hladnim pločicama, s glavom zaglavljenom između wc-školjke i zida. Mjesta ima taman - na knap, ukoliko nam je glava,više nekako anglo-saksonska nego balkanska.
Veličinom.
Pa onda, eto, petak ipak provodimo popravljajući sifon za žive, psujući sve pokojnike sto krivi su što podariše nam... baš taj život...umjesto da se ushićeno divimo aranžmanu od 15o eura za tu neku pokojnu šukun-kukumku, jer -eto - zadovoljni našim , jelte...statusom i aranžmanskim ukusom...
Vodoinstalateri, oni živi, znate, znaju uzeti i dvjesto eura za takav kvar, u ovoj dolini suza i cvijetnih aranžmana.
Bilo na Provjerenom, provjereno je.
Htjela sam pisati i o svekrvinom jeziku (sanseveriji) koji je uoao u wc-školjku, ali to bi vas vjerojatno ubilo pa neću.
Tek da javim da sam... još uvijek... živa.
Post je objavljen 03.11.2025. u 17:57 sati.