Ja nisam rođena u Hrvatskoj, ali živim tu skoro cijeli život. Odrasla sam na Kvarneru, muž mi je Dalmatinac, a trenutno živimo u Lici.
Ukratko, svaki obiteljski razgovor zvuči kao sudar triju narječja uz gostujuće pojmove iz nepoznatih dijalekata. Svatko goni svoj naglasak kao da se natječe za regionalnog prvaka u jeziku, pa su i djeca ispala jezični Frankensteini, mješavina kajkavskog, čakavskog i svega između.
Kad odu baki na more (Kvarner), nastaje prava mala lingvistička drama. Najmlađe dijete, nakon dva dana počne davati stručne komentare:
“Tu kod vas se to tako kaže, a kod nas ovako!”
I tako krene rasprava o svakom mogućem izrazu, od običnog “cvijet” do “što radiš”. Baka, naravno, inzistira na ispravnom: “Ča delaš?” i “Rožica!” jer sve drugo je, kako kaže, “nekako neprirodno”.
A kad odemo drugoj baki, svekrvi, stvari postanu još zanimljivije. Ona ubacuje svoje bosansko-srpsko-albanske izraze (jer zašto ne?), a dijete odmah preuzima ulogu službenog prevoditelja:
“Mama, ovo znači ono, a ono znači nešto drugo…”
U jednom trenutku svi razgovori postanu reality show “Tko želi biti milijunaš: dijalekti edition”. Svatko pokušava dokazati da baš njegova verzija hrvatskog ima certifikat autentičnosti.
I dok odrasli raspravljaju o pravilnom jeziku, moja djeca komotno barataju s barem tri varijante hrvatskog, dovoljno različite da bi ih mogli upisati kao strane jezike u školu.
Post je objavljen 30.10.2025. u 08:11 sati.