1542 španjolski istraživač Francisko de Orellana uplovio je u srce amazonske prašume i istražio rijeku od početka do kraja, podvig koji i danas zvuči teško izvedivo. Još nevjerojatnije su njegove tvrdnje da je na obalama Amazone našao obrađena polja i gradove s populacijom i naprednom kulturom koja se mogla mjeriti sa Europom tog doba.
Kad se s tom pričom vratio u Španjolsku, bio je ismijan jer mu nitko nije mogao vjerovati, pa je njegova priča protumačena kao jalov pokušaj opravdanja neuspjele i skupe ekspedicije.
Druga ekspedicija predvođena Pedrom Teixeira, koji je krenuo putem Orellana, potvrdila je sumnju, Pedro nije našao ni obrađena polja, ni velike gradove, niti traga ikakvog stanovništva, već samo gustu i neprobojnu prašumu.
Orellana priča je tako postala tek smiješna fusnota u povijesti istraživanja južno-američkog kontinenta.
Za potrebe ove priče, pokušajmo ipak pretpostaviti da je Orellanova civilizacija istinita, i što se moglo dogoditi da u stotinjak godina u potpunosti nestane bez ikakvih tragova postojanja.
Moglo se dogoditi ono što se i dogodilo domorodačkom stanovništvu tog kontinenta dolaskom Europljana, koji su sa sobom donijeli bolesti na koje su sami bili otporni, ospice, male boginje, gripu i tako dalje, bolesti koje su ipak za domoroce bile smrtonosne, te su znale u kratkom razdoblju uništiti do 90% domaćeg stanovništva koji su se s tim bolestima prvi put susreli.
Ako su stanovnici podlegli bolesti, što se dogodilo sa dokazima njihovog postojanja? dogodila im se topla i vlažna amazonska prašuma! Baš poput europske civilizacije tog doba, i u Amazoni je glavni građevinski element bilo drvo, koje je u razdoblju između Orellana i Teixeira istrunulo, dok su poljoprivredne parcele zarasle.
Dokazi
1999 spaljena je površina amazonske prašume u duljini od 180 km. u svrhu stvaranja pašnjaka za stoku bolivijskih farmera, ono što su otkrili ispod krošnja bilo je fascinantno i najbolje je prikazati fotografijama.