Toliko ljudi je još uvijek živo samo zato što mi se ne ide u zatvor.
Zamisli: svi ti grijesi, nelogični postupci i gluposti koje su napravili. A ja? Ja sjedim s kavom, gledam ih kako prolaze kroz životne labirinte i mislim:
“Ne danas, dragi moji. Danas sam premorena za pravdu.”
Naša civilizacija ovisi o mom umoru. Bez njega, tko zna? Možda bi neki ljudi već dobili ono što zaslužuju.
Ali ja preferiram pragmatičan pristup. Papirologija je složena. Suđenja su stresna. A zatvorska hrana? Molim te. Ako ću nekoga poslati u pakao, barem da sebi dopustim da tamo kamo ja idem imam bolju kuhinju.
Ponekad razmišljam o karmičkim dugovima. Kažu da sve dođe na naplatu.
Zvuči lijepo i romantično, ali ja sam ovdje da držim račune. U slučaju da svemir zakasni, netko mora biti uredan i organiziran.
A ja sam ta osoba. Tako da dok oni misle da su izbjegli sudbinu, ja pijem kavu i planiram mentalne kazne, ne stvarne, naravno, to bi bilo previše posla.
A dok čekam karmu, koja po običaju kasni, razmišljam o srednjovjekovnim metodama mučenja. Fascinantna razina kreativnosti. Za određene ljude, brza i polagana smrt bila bi ništa drugo nego dar s neba, a ja nisam ta koja lako prašta.
I dok to traje, ja ću biti tu i reći im: “Živi ste. Za sada.”
Napomena: crni humor kao posljedica premalo sna, previše kave i bujne mašte.
Post je objavljen 22.10.2025. u 09:36 sati.