Od uvijeka me fascinira ljudska sposobnost da ne razmišljaju. Ta nevjerojatna vještina da se gubi u očiglednom, da se uzima stvari zdravo za gotovo, kao da je svijet predviđen da bude upravo takav i da svako propitivanje jednostavno kvari zabavu. Nevjerojatno je promatrati ljude kako marljivo preskaču svaki trenutak kad bi mogli zapitati “zašto?”, odaberu lakši put, slijepo slijediti, klimati glavom i nastaviti dalje.
Ima nešto gotovo plemenito u toj predanosti površnosti. To je pravi dar: živjeti u svijetu gdje pitanja nemaju mjesta, gdje je “Danas pada kiša" dovoljno filozofsko istraživanje za cijeli dan. Zaista, ponekad poželim da i sama imam takvu sposobnost, da jednostavno ne vidim dalje od nosa i da ne moram trošiti energiju na nepotrebne misli.
Jer, u konačnici, tko treba refleksiju kad postoji tako savršeno razvijena umjetnost ignoriranja?
Post je objavljen 21.10.2025. u 11:10 sati.