Napomena: neki podaci u nastavku dotiču osjetljive i teške teme koje mogu izazvati snažne emocije. Statistika ponekad zna biti previše iskrena.
Danas je Svjetski dan statistike.
Dan kad slavimo brojke.
Koliko ljudi se smije tri puta dnevno.
Koliko kava popijemo prije nego što počnemo izgledati pristojno.
Koliko puta dnevno provjerimo mobitel i koliko nas to veseli.
Znanstvenici su izračunali čak i da krave imaju najbolje prijateljice,
da se hobotnice gađaju kamenjem,
i da prosječna osoba provede šest mjeseci života čekajući zeleno svjetlo.
Znači, sve pod kontrolom.
Samo o nekim brojkama još uvijek šutimo.
One koje nemaju PR odjel, ni hashtag.
One koje bi nas trebale zabrinuti više od toga koliko banana pojedemo godišnje.
U 2024. godini u Hrvatskoj je zabilježeno 542 samoubojstva. Koliko je bilo pokušaja ne zna se.
Procjenjuje se da između 25% i 30% osoba koje počine samoubojstvo ostavi oproštajno pismo.
U gotovo svakom oproštajnom pismu stoji rečenica: "Žao mi je".
Često osoba koja je donijela takvu odluku naglo postane vedra, sretna, puna energije. Bližnji tada osjete olakšanje, nadu, vjeru da će sve ipak biti dobro, a zapravo je osobi laknulo jer odlazi.
Koliko ljudi je oko nas, koje srećemo svakodnevno, imaju osmijeh na licu, pristojno pozdrave, dok nitko ne vidi tugu koju nose u sebi.
Ljudi čije misli i bol ostaju skriveni iza osmijeha, dok mi prolazimo pored njih misleći da je sve u redu.
Jedno pristojno i iskreno „Kako si?“ može spasiti život, ali nekako smo programirani da ne vidimo dalje od osmijeha.
Da ne vidimo dalje od zatvorenih vrata.
Čak i kad se osoba odluči potražiti pomoć (jer suicidalne osobe, vjerovali ili ne, traže pomoć u više navrata), često naiđe na zid.
Na ravnodušne, iscrpljene ili needucirane psihijatre koji samo prepišu šaku tableta.
Ili, ako pozove broj za krizne situacije, sa druge strane čuje prazno „Žao mi je“, "Javite se doktoru" ,"Ne znam kako vam pomoći"...ili moj najdraži odgovor- "Jeste probali da skrenete misli?"
Pa gdje se skrivaju oni koji su voljni čuti odgovor na pitanje „Kako si?“? Koji će slušati. Bez prekidanja. Bez praznih floskula. Bez da osoba dobije potvrdu da je teret.
Ne znam odgovor na to pitanje. Možda su svuda oko nas u teoriji, ali jesu li stvarno?
Toliko puta pročitamo tuđe riječi i vidimo bol, tugu, vapaj za pomoć, ali ne usudimo se reagirati. Zašto? Jer ne znamo što reći. Jer mislimo da postoji čarobni recept za popraviti „sve“ koji nemamo ili mislimo, pa netko drugi će pomoći bolje.
Realnost: Ne treba čaroban recept, samo vrijeme i volja za slušanje.
Samo zrno empatije da se osoba ne osjeća napušteno. Ne, neće nitko drugi...
Sretan Svjetski dan statistike.
Brojke ne lažu, ali mi često biramo koje ili što ćemo čuti.
Post je objavljen 20.10.2025. u 08:48 sati.