Nismo se nikad vidjele uživo,
a opet si bila tako blizu.
U Splitu.
Došla si kod frendica,
kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
More je bilo tiho,
sunce je klizilo po tvojoj kosi,
a ti si stajala kraj obale i smijala se.
Netko te slikao.
Zauzela si pozu,
okrenuta ka moru,
dok je srce u meni lupalo.
Nisam ti rekla da sam tu.
Samo sam tiho stala iza tvojih leđa,
kao sjenka,
kao čežnja.
Nisi me mogla vidjeti,
ali slika... slika je sve rekla.
Kasnije,
dok si gledala fotografiju,
sve se zaustavilo.
U kutu kadra - ja.
Nisi znala da li je stvarnost
ili još jedan san.
Zadržala si dah.
Oči su ti zatreperile.
ali taj osmijeh
prošao je licem
prije nego što su riječi stigle.
Prišla si mi.
Bez pitanja. Bez sumnje.
Samo suze i taj osmijeh
koji govori sve.
Zagrlila si me,
kao da svijet opet ima smisla.
Kao da se vrijeme spojilo u tom jednom
trenutku.
I ništa više nije bilo važno.
Samo to da si tu.
I da sam ja tu.
Napokon.
Post je objavljen 19.10.2025. u 17:41 sati.