Marketing
The Corporation - osvrt na briljantan dokumentarac Joela Bakana
Film The Corporation, iako režiran 2003. godine, razmatra funkciju velikih korporacija koja je bitna tema i za današnje moderno društvo i ulogu u njemu. Režirali su ga Jennifer Abbott i Mark Achbar te pokušavaju korporacije opisati kroz ljudske osobine, odnosno kako bi one izgledale kao osobe te kako bi se ponašale. Kroz intervjue s raznim stručnjacima, u filmu se nameće pitanje granice između privatnog interesa i zarade, te javnog dobra s druge strane. Glavna tema koja se provlači kroz cijeli film je zapravo način na koji korporacije negativno utječu na okoliš, društvo i na kraju i na demokraciju.
Glavna poruka filma je da korporacije, iako se neke oslovljavaju kao "društveno odgovorne", ipak često donose odluke koje mogu imati dugoročno negativne posljedice u svrhu postizanja maksimalnog profita. Film zapravo u gledatelju budi sumnju u svoja uvjerenja, odnosno dovodi ga u preispitivanje vlastite percepcije koju ima o ulozi korporacije, te je li zapravo zaista njezin osnovni i jedini cilj profit.
Nakon odgledanog filma, u meni se pojavio osjećaj sumnje, ali za neke stvari i razočaranja ili ljutnje. Dok nisam pogledala film nisam bila svjesna moći koju korporacije imaju, u kolikoj mjeri manipuliraju ljudima kroz medije. Osobno, najviše me iznenadila činjenica da nose veliku odgovornost za bolesti, poput raka. Kad razmišljate o raku i njegovim uzrocima, korporacijsko djelovanje u mojoj glavi definitivno nije bilo visoko na listi direktnih ili indirektnih uzroka. Osim toga, svi smo svjesni da radnici u tekstilnim industrijama, ali i ostalima, rade za jako niske satnice, ali neke činjenice i plaće radnika su me dodatno (vrlo neugodno) iznenadile.
U filmu se postavlja pitanje tko je taj koji treba definirati granicu između privatnog interesa korporacija i javnog interesa društva. Osobno, smatram da bi to trebali biti političari, kao poveznica između vrha i građana čiji interes bi trebali štititi. Budući da smo svjedoci kako su i oni u većini slučajeva pod utjecajem moćnih korporacija, trebala bi postojati bolja regulacija, odnosno definirati se zakoni pod kojima u cilju ne bi bio profit nego interes i dobrobit građana.
Ne možemo zamisliti svijet bez poduzeća. Živimo u svijetu gdje smo navikli na luksuz koji nam ona pružaju, i mislim da je to i činjenica zbog koje većina zažmiri na silne negativne posljedice koje poduzeća donose. Iako je svijet funkcionirao i prije, vjerujem da bi danas on bez njih bio prazan i da ne bi bilo napretka, nego samo bi se vraćao unazad navikama u koje se ne bi uklopili, bez ikakvih daljnjih inovacija. Iako ne mogu zamisliti svijet bez poduzeća, mogu zamisliti svijet s odgovornijim i pravednijim poduzećima, gdje su društveni interesi ravnopravni s ekonomskim.
Interesi menadžmenta, vlasnika, zaposlenika, kupaca i drugih interesno-utjecajnih skupina ne moraju biti u sukobu, ali najčešće jesu. Uvijek postoji opcija i način da se svima ide u korist, bilo to nekima malo manje ili malo više, ali sigurno uvijek postoji situacija iz koje bi svi izašli kao pobjednici na svoj način. Ni jedna osoba se ne može izdvojiti kao ključna, jer svaki pojedini član tog lanca ima svoju svrhu, ima funkciju bez koje se ne bi postizao dobar rezultat. Svaki od njih možda ima svoj cilj, te u tom slučaju je on najzaslužniji za ostvarivanje istoga.
„Korporacije prodaju sebe, svoju dominaciju, svoja pravila…“ Slažem se s izjavom Grossmana. On je ovom rečenicom htio ukazati na to da korporacije više ne prodaju samo proizvode ili usluge, već aktivno oblikuju društvene norme, vrijednosti i ponašanja. Danas korporacije koriste razne marketinške alate i trikove kako bi stvorile što bolju percepciju o sebi, one točno znaju što raditi kako bi proizvod stigao u što većem broju do krajnjeg potrošača, bez obzira na to koliko je ta slika iskrivljena. To u većini slučajeva ide u korist samim korporacijama, odnosno imaju veće prihode, ali nažalost je to na štetu kupaca i okoline. Socijalni troškovi uključuju gubitak povjerenja u institucije, širenje dezinformacija, i ekološki negativan utjecaj. Sve te troškove ne snose same korporacije nego društvo u cjelini. Korporativne komunikacije definitivno trebaju biti regulirane kako ne bi dolazilo do manipulacije ljudima i javnim mišljenjem. One trebaju izgraditi povjerenje ljudi, ali osnova tog povjerenja moraju biti stvarne vrijednosti neke kompanije, a ne prodavanje magle. Pravo je ono što koristi zajednici, doprinosi općem dobru i temelji se na istini, transparentnosti i odgovornosti. Krivo je ono što manipulira činjenicama, koristi se moći za privatne interese na štetu drugih i proizvodi štetu koju drugi moraju snositi.
Angažiranje agencije za upravljanje percepcijom u teoriji može biti etično ako je cilj informiranja javnosti iskren. Međutim, u stvarnosti se ti ciljevi svode na manipulaciju, preoblikovanje istine i percepcije u korist samih korporacija, što nije etički prema građanima. Klijenti i kupci mogu prepoznati manipulaciju ukoliko korporacije izbjegavaju preuzimanje odgovornosti ili priznavanje grešaka, ali i ako postoji jasno razilaženje u onome kako se predstavljaju i onome kako djeluju. Upravljanje percepcijom postaje laganje kada se svjesno šire dezinformacije. Korporacije često skrivaju važnije činjenice koje su negativne i predstavljaju samo one pozitivne, što tehnički nije laganje, no i dalje je neetička praksa. U konačnici, bilo kakva praksa čiji je cilj pogrešno informiranje javnosti je neprihvatljiva i trebala bi biti iskorijenjena.
Menadžment poduzeća, kako u Hrvatskoj, tako i na svjetskoj razini, treba razumjeti da dugoročni uspjeh nije u maksimizaciji profita, već u stvaranju vrijednosti za društvo. Hrvatsko društvo zaslužuje odgovorne organizacije koje doprinose zajednici, a ne iskorištavaju njezine slabosti. Promjene se ne mogu očekivati isključivo od najviših pozicija, važno je i osvješćivanje potrošača i građana kako bi zajedno stvarali pritisak za pravedniji i održiviji svijet. Smatram da je na mladima danas velika odgovornost, jer naše danas će definirati i naše sutra. A našeg "sutra" možda neće ni biti ukoliko korporacije nastave tretirati naš planet i njegove stanovnike kao krave koje mogu musti unedogled. Na mladima (nama) je da redefiniraju što znači uspjeh u poslovanju jer društveno poslovanje poduzeća ima budućnost, korporacije mogu biti itekako profitabilne čak i ako stave dobrobit društva ispred dobrobiti svojih (ionako već dubokih) džepova.
Ako ste išta dobili iz ovog bloga, nadam se da je to saznanje da ne bi trebala postojati "lojalnost prema korporacijama". Radnici Disney-a, "the happiest place on Earth", moraju se oslanjati na socijalnu pomoć i spavati u automobilima zbog ekstremno niskih plaća (naravno da ovisi o poziciji, glumci su puno bolje plaćeni ali je neprihvatljivo da je radnik na bilo kojoj poziciji tretiran na taj način). Nestlé je agresivno reklamirao svoju skupu formulu za bebe kao "superiornu" naspram majčinog mlijeka u siromašnim zemljama u razvoju, mnogo djece je umrlo zbog toga. Također i dan danas profitiraju od rada maloljetne djece na plantažama kakaa. Da ne spominjemo prakse Amazona, Apple, Johnson & Johnson... Poanta je, nijedna od vodećih korporacija u svijetu ne zaslužuje vašu lojalnost, na vrhu su jer su zgazili svakoga na svom putu do tamo. Korporacijama ste samo brojke.
Do tog dana kada se ne ostvari vizija Ray-a Andersona, a voljela bih vjerovati da će se ostvariti, da će postojati svijet u kojem će negativan impakt korporacija biti kompletno eliminiran, ili da će barem svakoj korporaciji biti stalo do toga da minimizira svoj negativan utjecaj i stvara pozitivnu vrijednost za cijelo društvo i cijeli planet, do tog dana korporacije nisu vrijedne vaše lojalnosti. One su lojalne jedino profitu.
P.S. Nadamo se da vam se svidio ovotjedni blog. Veselimo se vašim komentarima!
Za sve koji nisu još pogledali ovo remek-djelo, link na dokumentarac nalazi se dolje. Lijep pozdrav, Eko B.I.P.A. out! 
https://youtu.be/6v8e7dUwq_Q?si=A5PtBg5YgGEZis99
Post je objavljen 19.10.2025. u 12:35 sati.