Prije nekog vremena, ja i muž smo pričali o bezveznim stvarima kad se on odjednom sjetio kako ja uvijek prvo njega zovem kad se pojavi neki problem.
Našalio se na moj “talent” za telefonske razgovore, naime ne znam ni pizzu naručiti. Jednom sam pokušala, i kad se čovjek u restoranu javio, ja sam mrtva hladna rekla: “Gladna sam.”
Ali stvar nije u tome. Kad u trenutku panike treba riješiti problem, ja instinktivno tražim najsigurnije rješenje. A to je on.
Znam da će, ako treba, zapaliti cijeli grad da dođe do mene, dok hitna možda neće stići iduća dva sata, ako uopće dođe. I tada je moj muž shvatio kako razmišljam kad stvari postanu kritične: biram ono što je najpouzdanije, a to je on.
Nije uvijek bilo tako.
U nekom drugom životu bila sam prisiljena naučiti kako se snaći sama. Naučila sam biti „samo“ šarmantna cura na kraju ulice i istovremeno “sam svoj majstor” kad stigne nova kuhinja koju treba montirati.
Trebalo mi je jako dugo da popustim stisak uzdi života i naučim se osloniti na nekoga drugoga kada ne mogu sama ili jednostavno ne moram sve sama.
I još uvijek učim. Još uvijek se često nađem u situaciji gdje mislim da mogu sve sama i naravno, nerijetko napravim sveopći kaos. Bez toga život bi bio dosadan.
Post je objavljen 16.10.2025. u 08:44 sati.