Kad god sam pomislila da sam prilično upoznala svijet oko sebe,
ljude i mjesta, uvijek iskoči nešto što me demantira. Pokaže se da je
baš taj kutak meni potpuno nepoznat a vrijedilo ga upoznati.
Ovaj put se radi o susjednoj BiH, točnije jednom malom selu na izlazu
iz Čitluka. Svaki put na putu za Mostar, Sarajevo, sramežljivo stoji tabla
s oznakom smjera. Ni u peti nam nije bilo da bismo tu skrenuli bez razloga.
Povod je bila književna večer u sklopu obilježavanja obljetnice osnutka
Župe Brotnjo Gradnići. MHO Čitluk u suradnji sa predstavnicima župe
je organizator događaja, kao i svih kulturnih manifestacija u tom kraju.
S njima surađujem punih deset godina i normalno je da sam i pozvana.
Imala sam neku blijedu sliku o izgledu tog obnovljenog bisera, rekli bi
"negdje nigdje", no ono što smo zatekli zamaglilo je sva očekivanja.
Iz sela vodi mala nizbrdica na kraju koje s lijeve strane vidimo crkvu
novije izgradnje. Spuštanjem niže, zaustavljamo se na prikladnom parkingu,
odakle starim, obnovljenim drvenim stepenicama, s isto takvom ogradom
dolazimo pred crkvicu izgrađenu početkom osamnaestog stoljeća, koja
nije vidljiva s puta. U vrijeme turske vladavine, oni koji su ispovijedali
svoju vjeru a nisu mulimanske vjeroispovijesti, nisu smjeli to pokazivati
zvonicima koji bi se na bilo koji način isticali, dakle, morali su biti ispod
razine naselja i tadašnjih makadamskih puteva. Tu informaciju smo čuli
prvi put, ako smo i prije očito se nismo osvrćali.
Crkvica je obnovljena na način da ništa nije uzeto od autentičnosti, ostao
je isti onaj kamen, isto drvo, samo ušminkano i dovedeno do slike koja
opija ljepotom. Dvorišta su popločana na isti onaj način od prije tristo godina.
Široke kamene stepenice vode do objekata namijenjenih potrebama župe.
U sklopu crkvice s vanjske strane silazimo u podrum koji je također uređen
u postojećem kamenu i opremljen bačvama, mješinama i svim ostalim
povijesnim rekvizitima što su činili sadržaj jednog vinskog podruma.
Tu je i mala sobica za koju nam je rečeno da je izvornog oblika i uređenja,
samo je skinuta "prašina" i malo ulašteno drvo. Pokrivači su od grubog
tkanog sukna i ta sobica je navodno bila rezervirana za dolazak biskupa.
Valjda bi tu zanoćio ako je dolazio iz udaljene Biskupije a znamo da tada
biskupi nisu vozili "bisne limuzine".
Ulazimo u drugu kuću koja je namijenjena za fra Nikolu, a sudeći po svim
pićima kojima smo ponuđeni kako rekoše "za razbijanje treme", momak ima
mota za pripravke od resursa iz čitlučkog podneblja. Prava seoska kuća,
istina da ima sve sadržaje, ali je sve domaće izrade, od stolova, klupa,
kuhinje, sve je to iz nekih drugih vremena.
Krenuli smo u crkvu gdje su nas goste "parkirali" točno ispred oltara, odakle
smo imale pregled na domaćine koji su se odazvali u pristojnom broju.
Ovo je najljepše predstavljanje knjige koje sam doživjela i koje ću doživjeti,
obogaćeno zvucima flaute u izvedbi mlade glazbenice, atmosfera kao da
sam na posvećivanju. S formalnostima vezanim za knjigu završili smo taj
službeni dio i na poziv jedne lokalne mlade žene ponovno krenuli prema
"pratrovoj ku'ini" kako to lokalci kažu. Uz pravu poslugu i pripremljenu svu
domaću spizu i domaća vina, društvo se opustilo i do kasnih sati nastavilo
druženje. Nije ni čudo, nakon domaće spize, vina Žilavke i Blatine, manje
više svi dobijemo dar govora, a raspoloženje se garantirano popravlja.
Noć se već davno spustila nad malo selo Gradnići kad smo se nevoljko
odlijepili i uz pratnju domaćina napravili još jedan krug oko objekata i onoga
što će tek biti. Naime, u planu je izgradnja jednog većeg, ukopanog vinskog
podruma, iznad kojega se planira izgradnja restorana sa svim potrebnim
sadržajima, a do tada ne ćete pogriješiti ako slučajno "zalutate" do Gradnića,
bez obzira što restoran još nije otvoren. Sigurno ćete nakon obilaska imati
gdje sjesti i s čim se okrijepiti. Otkriveni kutak će vas dugo držati budnima.
Post je objavljen 13.10.2025. u 15:46 sati.