Ti si moja slabost, moj otrov i moj lijek. Koliko puta sam se zaklela da ti se više nikada neću vratiti, da ću ovaj put biti jača… a onda opet pokleknem.
Koliko puta sam te ostavljala, govorila sebi da je dosta, da te više nikada neću pustiti blizu. A onda eto mene opet, slomljena, uplakana, ali tvoja.
Ti si razlog mojih suza, svaki dan, bez iznimke. Ipak, uz tebe sam vezana nevidljivim lancima, kao ptica koja sama otvara vrata kaveza i opet se vraća unutra. Mrzim te, a volim te još jače. Svaki put kad me povrijediš, kažem si: „Sutra će biti bolje, sutra neće boljeti.“ Ali ti nikad ne prestaješ. Nikad ne popuštaš.
Svi mi govore da te pustim. Da ne trebam trpjeti ovakvu patnju. Da bez tebe mogu. Ali što oni znaju? Ti si utkan u svaki moj dan, u svaku moju slabost i svaku moju nadu. Uvijek se iznova vraćam tvojoj gorčini, iako znam da će me uništiti.
I zato, evo me opet, s rukama pruženim prema tebi, iako znam da ćeš me uništiti. Ti si moja navika, moj vječni okus života.
Tko je dovraga odlučio da je luk(kapula) neizostavan sastojak gotovo svakog jela?
Post je objavljen 04.10.2025. u 19:01 sati.