Iskreno, za mene osobno to i nije neki znanstveno-fantastični scenarij, kompjuter imam tek nekoliko godina.
Sve što mi treba već imam na mobitel, u torbici… ili u džep, ako je dovoljno dubok. Ah, tehnologija!
Naravno, bez kompjutera bi bilo i smiješnih komplikacija. Tipkanje s dugim noktima na mobitelu podsjeća na igru „pogodi pravo slovo“. Ako pritom nemam naočale pri ruci i ne mogu povećati tekst, šanse su da ću umjesto „dolazim“ poslati „plazim“. To se kasnije može protumačiti na razne načine, i ne uvijek onako kako bih željela.
Ipak, ima i neočekivanih prednosti. Moja stolica, na kojem sjedim kad radim na kompjuteru, više liči na sredstvo za mučenje nego na komad namještaja. Budimo realni: ergonomija je luksuz za ljude poput mene. Bez kompjutera bi, dakle, bilo manje bolova u leđima i manje grčenja ramena od zurenja u ekran satima. A možda bi bilo i manje mojih „dosadnih“ postova. Jer tipkanje na malom zaslonu traži ozbiljnu predanost i prste sportaša.
Više volim pisanje rukom. Ta stara, gotovo zaboravljena vještina mi donosi neobičan mir i spokoj za dušu, samo još nisam otkrila program koji može skenirati i dešifrirati moj rukopis.
S druge strane, tehnologija nam je ušla u život toliko duboko da je pitanje možemo li se uopće „isključiti“. Možda bismo se svi više družili licem u lice, možda bi djeca provodila više vremena vani, kao nekad.
Na kraju, bez kompjutera bi sigurno bilo malo više frustracije, ali i malo više slobode.
A ja? Kao i uvijek, snašla bih se. Jer to je valjda jedina konstanta u mome životu, prilagodi se, htjela-ne htjela.
Post je objavljen 03.10.2025. u 06:45 sati.