Nakon što smo obilježili Dan anđela čuvara, idemo o onome od čega bi nas ti anđeli stvarno trebali čuvati – o nasilju.
Danas je također međunarodni dan nenasilja.
O nasilju nad ženama sam već pisala, ali sada želim stati malo dalje i pogledati širu sliku. Nasilje danas nije više nešto što čitamo samo u crnim kronikama. Ono je postalo svakodnevica. Raste broj nasilja u obitelji, među prijateljima, nepoznatim ljudima. Raste broj slučajeva nasilja i u školama, a to je ono što me pogađa na posebnoj razini. Gotovo svaki tjedan novi naslov: djeca maltretiraju djecu, tučnjave, prijetnje, ponekad i ubojstva.
I što se poduzima? Apsolutno ništa.
Policija se uključi tek kad roditelji dignu glas, kazne za djecu mlađu od 14 ne postoje, škole peru ruke. A mi roditelji svaki novi dan šaljemo dijete u školu s knedlom u grlu. Jer nikada ne znaš hoće li tvoje dijete tog dana vratiti se doma sa suzama, s masnicom ili s ranom koju nitko ne vidi, ali je jednako bolna? Hoće li se uopće vratiti?
Djeca ne postaju nasilna preko noći, to je jasno. Nasilje se uči – iz kuće, s ulice, s društvenih mreža. I dok se institucije natežu oko toga tko je za što nadležan, stvarni život ide dalje. Djeca pate. Roditelji strahuju. A društvo se zgraža 2 dana pa zašuti.
Dan nenasilja ne bi smio biti samo još jedan datum na kalendaru. On bi trebao biti podsjetnik da svatko od nas ima odgovornost. Roditelji, škole, sustav. Jer ako svi nastavimo gledati u pod, čekat ćemo samo idući naslov u crnoj kronici. A pitanje ostaje – tko će biti sljedeći?
Mogla bi u nedogled pisati o temi nasilja, onako općenito, ali za sada toliko.
Post je objavljen 02.10.2025. u 11:02 sati.