Kad sam već krenula u kopanje po prošlosti, evo da podijelim i svoj pokušaj poezije. Ovo je starije od osam godina i ostalo je samo na pokušaju.
U ogledalu vidim lice što lomi se,
Jedan trenutak blistam, u drugom gubim se.
Srce lupa brzo, pa šapće strah,
Misli skaču, ne stižem uhvatiti dah.
U labirintu gubim se,
Prijatelj je blizu, pa opet daleko.
Emocije plešu ples što ne znam,
U jednom dahu ljubav, u drugom rat.
Tišina vrišti: “Nisi dovoljna, znam”,
I u tom kaosu,
Tražim sebe, izgubljenu, pravu.
Možda sam lom, možda sjaj,
Ali svakim udahom postojim, iako sama sam.
Dani prolaze, snovi su patnja.
Smijeh je dalek, suze sve bliže,
Sreća stalno stoji na stepenici više.
Svjetlo tražim kroz gustu maglu,
Ali bježi, pretvara se u sjenu.
Misli se vrte, ne daju zraka,
U tišini sobe svaka sekunda je nova rana.
Noću me hvata hladan dah,
Danju me progoni stari mrak.
U kući gdje bi trebala biti sigurnost,
Krikovi krvare iz pukotina zidova.
Zvuk podignute ruke
I šapat što se lomi o strah.
Djeca gledaju,
Ali oči ne vide,
Slušaju,
Ali uši ne razumiju.
Ruke koje bi trebale grliti,
Pale su hladne i oštre.
Riječi koje bi trebale voljeti,
Pjevaju samo bol.
Nadomak vrata,
Srce lupa u grudima,
A snovi o slobodi
Šapuću tiho: „Još jedna noć,
Još jedan dan.“
Ali čak i u tami,
Sjeme otpornosti klija.
Jer ruke koje brane,
jednoga dana će me podići.
I riječi koje su ranile,
Jednog dana snaga će postat.
Glas koji neće šutjeti.
A sada nakon ove katastrofe, ono što mi ide malo bolje (bar se nadam)...razmišljanje o stvarima o kojima prosječan čovjek ne razmišlja svakodnevno:
Bas sam razmišljala… da sutra umrem, nitko neće imati niti jednu normalnu sliku mene. Sve moje fotke služe za muža – dok je na poslu pa ga pokušavam nasmijat, dok se glupiram s djecom ili dok se glupiram s mužem. Dakle, ako ikad netko želi vidjeti tko sam zapravo bila, arhiva mojeg života bit će… čekaj, nema je. Postat ću legendarna kao ‘žena koja je živjela samo kroz sulude grimase.
Instagram? Nemam. Facebook? Slike djece i pokojnih ljubimaca. Dakle, ako sutra umrem, moj ‘in memoriam’ bit će kompilacija mojih najgorih grimasa. Legendarno, zar ne?
Zaključak: cijeli moj život je dokumentiran… ali samo za nekog drugog ili nekoga drugoga. Ako će me povijest pamtiti, neka me barem pamti onakvu kakvu su vidjeli oni koji su morali izdržati moje poruke ujutro u pidžami, moja suluda pitanja u 3 ujutro i moje nestabilno raspoloženje.
Umjetnički dojam: postmodernizam, chaos edition. Ovo je moj znak da odem oprat kosu, nabacim malo šminke i odem napravit selfie za spomenik, možda sutra.
Post je objavljen 01.10.2025. u 20:55 sati.