Često se pitam postoji li uopće pravi, pravi epski fantasy iz hrvatskog pera, onaj kakav su nam donijeli Tolkien, Abercrombie ili Sanderson? Ne mislim tu na sve što se samo ubacuje u koš “fantastika”, znanstvena fantastika, urbana fikcija, pa čak i moderni horori ili distopije. Govorim o onom starom, dobronamjernom epskom fantasyju: svjetovi mašte, drevni mitovi, magija koja diše, sukobi koji se protežu preko kraljevstava, junaci vođeni vatrom i unutarnjim dilemama. Zašto sada baš to pišem, jer me eto sad kada je vani sve hladnije primilo da čitam malo više...
Iskreno, većinu sam vremena proveo tražeći takve priče kod domaćih autora. Ima li ih uopće? Hrvatska književna scena prepuna je potencijala, ali nije tajna da se pravi epski fantasy još uvijek rijetko pojavljuje i još rjeđe dobiva zasluženu pažnju. Mnogi naslovi koji se plasiraju kao “fantasy” često su nešto drugo, i tu nemam ništa protiv, jer i moderni žanrovski izrazi imaju svoje mjesto. Ipak, kad govorimo o pravom, epskom fantasyju, stvar je puno suzdržanija.
Ali znači li to da ga nema? Ne baš. Postoje pisci koji su se zaista usudili kročiti tim putem i stvoriti serijale i romane koji imaju sav taj ambijent i dubinu kakvu očekujemo od tog žanra. Primjer koji mi najjasnije pada na pamet je Saga Peti Bog, koja je još nedovršena. Ovdje nije riječ samo o epskim bitkama i mitskim bićima, već o likovima s stvarnim, ljudskim emocijama, o kompleksnim svjetovima koji dišu poviješću, religijom i magijom koje stvarno mijenjaju sudbine.
Peti Bog možda nije toliko poznat kao svjetske zvijezde, ali za mene je dokaz da pravi hrvatski epski fantasy postoji i da može držati korak s najvećima. On donosi sve što volim kod Tolkiena ili Abercrombiea, slojevitost, veličanstvenu mitologiju i emocionalnu dubinu, ali ima i nešto svoje, prepoznatljivo, što ga izdvaja. Unutra je doslovno utkana naša slavenska mitologija. Perun, Morana, Veleš, iako ih na prvu možda ne prepoznate, sve te sile nisu samo reference nego stvarni akteri u priči o vođi koji, osim s neprijateljima, mora izdržati i unutarnje borbe. Knjiga miriše na naše planine i rijeke, dok istodobno djeluje univerzalno, kao arhetipska priča o svjetlu i tami, o tome što nosimo u sebi kad dođe vrijeme odluke.
Naravno, osim Kovačeca, još uvijek tražim i druge glasove koji bi mogli prodrmati ovu scenu. Nažalost, često se dogodi da naši talentirani autori ostanu skriveni ili se njihovi radovi prebace u širi pojam fantastike koja je često preširoka i zapostavlja upravo ono što epski fantasy doista jest.
Pitanje je, dakle, ne samo ima li hrvatski epic fantasy, nego kako ga bolje prepoznati, podržati i promovirati. Jer ako išta znam, onda znam da kod nas postoje autori koje bi fanovi pravog fantasyja željeli otkriti, samo im treba prilika i malo više fokusa na ono što žanr definira.
Mene stvarno zanima pravi epski fantasy koji se događa u fantastičnom ekvivalentu srednjevjekovnog razdoblja. Ne one knjige gdje netko mašta o tome, ili priče o vampirima i vukodlacima u urbanim fantasy naslovima. Jesmo li toliko pod utjecajem stranih knjiga da je kod nas toga toliko malo...
Post je objavljen 01.10.2025. u 19:40 sati.