Danas bi trebao napisati nešto lijepo, recimo prenijeti kolegi Goldenu pozdrave od Nate, naše omiljene pjesnikinje.
U stvari bio sam odlučio da neko vrijeme neću pisati, barem do tradicionalnog Božićnog posta.
Prvi Božićni post je proizašao iz iskonske ljubavi, straha, boli, i vjerojatno je uz ostale Božićne i Uskršnje postove, jedino vrijedno što sam ovdje napisao.
Uvijek sam pomalo zavidio ljudima koji su živjeli dosadne predvidive živote, valjda zato jer je moj mene poprilično namučio, i učinio me pomalo tvrdim, netolerantnim na lažnjake i ljudsku glupost, pa me uvijek nekako čudilo kako te neke osobe vide kroz tu pomno izgrađenu masku grubijana.
Ima tih osoba koje pišu najzačudnije stihove, pišu ih sa lakoćom, kao da imaju neke natprirodne moći, osoba koje vide i zatvorenih očiju, jer gledaju dušom.
Zato se oni koji misle da vide jer imaju oči, stalno čude kako to da se leptiri ne boje grubijana, nesvjesni da leptiri mogu i na kaktusu predahnuti.
Kao što rekoh nisam mislio pisati, ali bio bi grijeh šutjeti o leptirima koji nepogrešivo, prepoznaju ljepotu koja proizlazi iz patnje.
Koliko li smo samo puta pročitali ovdje da isti prepoznaju iste, a ja kažem da se i mi potpuno različiti i te kako prepoznajemo, kad zatvorimo oči i dušom gledamo ljubav, strah, bol, i naravno uvijek ponovo ljubav.
Post je objavljen 01.10.2025. u 19:01 sati.