Ponekad je najtiši put onaj koji nas najdublje oblikuje. Bez karte, bez cilja, bez riječi — hodamo stazama koje ostavljaju trag samo u nama. Ova pjesma je zapisana za sve koji su ikada osjetili da putovanje nije vanjsko, već unutarnje. Za one koji znaju da tišina zna više od riječi.
Na putu što ne ostavlja trag
Na putu što ne ostavlja trag,
koraci šute, a srce pamti.
Nebo bez zvijezda zna gdje si bio,
i kamen ti šapće kad treba stati.
Tamo gdje misli ne znaju dalje,
duša tiho otvara vrata.
Nema pitanja, ni odgovora —
samo prisutnost staroga zlata.
Vjetar ti nosi ono što jesi,
između sada i zaborava.
I kad stigneš, nećeš znati trenutak —
jer putnik nikad ne zna kad postane prava strava.
I kad sve utihne u tebi,
a dan se presvuče u prah,
shvatiš — nije važno gdje si stigao,
već s kim si šutio put do tamo.
Tad vidiš: svijet je bio ogledalo,
a ti si bio i pitanje i sjaj.
Put ne vodi ka tajni —
on jeste tajna.
To je put,
ali ne i kraj —
priča se tek piše.
Post je objavljen 29.09.2025. u 18:56 sati.