Marketing
ČOVJEK NA KUŠNJI
Čovjek na kušnji
Čovjek na kušnji - odnosno spreman da prirodu shvati kao ničiju zemlju, te spreman da je osvoji i nad njome stekne legitimnu vlast bez posrednika - postaje model društva koje samo sobom upravlja, koje regulira svoj život nastojeći da se poštuju objektivne norme iskustva. Čovjek će, s Robinsonom, postati kovač svoje sreće. Kad se dva temeljna teksta njegova vremena, Biblija i glavna knjigovodstvena knjiga izbave iz zlosretne sudbine, pustolovni život Robinsona Crusoea imat će smisla, moći će se ispripovijedati kao primjer poštenja i oštroumnosti: s jedne strane bojažljivo ispitivanje izbora i aspiracija, s druge pak strane sažeto sigurno ponavljanje dobrih i loših dana. To je pobjeda operativne koncepcije prvotnog kapitalizma koji je stvorio autonomiju pojedinca stvarajući okvir za provjeru njegovih akcija, glavno uporište njegovih društvenih odgovornosti: odnosno dvostruko knjigovodstvo. Davati i primati postaje središte dinamičke ravnoteže osobe. Povjerenje u sama sebe - koje prihvaća vrednovanje glavne knjigovodstvene knjige i Biblije na zaista neovisan način, prema prilikama i nastalim okolnostima - svjedoči o stvaralačkoj snazi čovjeka koja nadilazi liturgijsku zadaću poslanja koje treba ispuniti. Iskustvo nepoznatoga otkupljuje u normativnoj aktivnosti svakidašnjeg svijeta (podjela rada, registriranje vremena, odnos između gospodara i sluge) izvedeni lik društva oslobađajući ga od teološke podređenosti i uvlačeći ga u sračunate rizike dragovoljnog sudjelovanja u odgovornoj igri života. Sreća, koja je došla na mjesto Providnosti, vodit će tu igru prema pravilima u kojima su racionalne premise ublažile žig prirode koji je kroz pomniju društvenu svijest postao humaniji. To je prvi revolucionarni oblik koji je Kant izrazio u poznatom aksiomu: »Čovjek želi slogu, ali priroda zna bolje od njega što njegovoj vrsti odgovara, ona hoće neslogu.« S druge strane engleska buržoazija, od časa dok se još nije tijesno povezala s kultom božice Razuma, osjećat će se slobodnijom da kamuflira krajnji ishod (slijepu sreću) u oblicima koji neće uznemirivati vokaciju religiozne svijesti, nego će zaista biti providencijalni u osiguranju duhovnog kontinuiteta u čitavoj fazi prijenosa vlasti. Poredak dakle neće biti poremećen. Točno je da će država izgubiti svoju svemogućnost kao posvećena ustanova - poraz anglikanskog autoritarizma podudara se sa svršetkom merkantilističke ekonomije koja je za vrijeme vlade Stuarta posve podvrgnuta propisima državne vlasti - ali će zadržati svoju reprezentativnost i svijest odgovornosti prema događajima, nužne vrline za očuvanje jedinstva naroda. Slabo skriveni Wellingtonov strah nakon prvog Reform Billa bit će podvrgnut peru narodne satire kao novi »Peterloo« bez krvi.* Stara britanska aristokracija, više stvarno nego po imenu, nadživjet će - više pohlepna nego herojska, kako se tužio Carlyle - zahvaljujući zajedničkim interesima u probitač nim poslovima novih skorojevića. Polje je otvoreno svima, bogatima i siromasima, samo ako se zna izabrati pravi trenutak. Rizik, prilika, odluka novi su sastojci iskustva koje se očituje u izravnom i svjesnom sudjelovanju u društvenim alternativama kao potvrda superiornosti vlastitog izbora nad privilegijem stečenim rođenjem. Upravo će Tom Jones - plemenite krvi, ali diskreditiran zbog sramotne veze aristokratske majke s jednim pučaninom - pokazati, provodeći život pun bijede i opasnosti, kako uspjeh njegovih pothvata manje zavisi od legitimnosti i veličine njegovih ambicija nego od napora s kojima ih zna ostvariti. On nije junak zato što ga je poslužila sreća, već čovjek koji postaje junakom jer je on nju izazvao i nadvladao. S posebnim senzibilitetom i maštom čovjeka koji se zna umješno snalaziti u teškoćama Tom Jones uspostavlja koristan odnos između karijere razuzdana čovjeka, isprepletene erotskim primamljivostima i racionalističkim prevratničkim stavovima o utvrđenom poretku, i karijere nahočeta koja je prožeta instinktivnim težnjama, i prigodnim namjerama koje su često bile bezizlazne u odgovornom odabiru društvene korisnosti.* To je sukob koji u spoznaju pozitivnih vrijednosti sadašnjosti unosi realističku optiku. Motiv idealne fronde zacijelo je manje značajan u Fieldingu od praktične mogućnosti uspona i vlasti koja je nadohvat ruke novom čovjeku. Vjerojatno će u tom sukobu pozorniji svijet prepoznati iskustvo slobode djelovanja društva koje je odsad na političkom planu izvan utopije, dok je na gospodarskom planu, sigurnošću prihoda, upućeno nezavisnosti.
Spontanost Toma Jonesa - ona natural ‘goodness of heart’ koja je osvojila oporu dušu grofovske gentry - pratit će u čitavom 18. stoljeću rastakanje racionalnih strogosti prirodnog prava zahvaljujući senzualističkoj filozofiji koja se poziva na duh izražen u djelu J. Lockea Pismo o toleranciji i Shafetsburyjeva otkrića eudaimonije. S pobjedom osjećaja upravo se nastoji istaknuti da trenutak akcije (vladanje nad stvarima) ne odražava božanske namisli ni društvene mitove o savršenom skladu, nego jedino istinsku vrijednost osobe nasuprot svijetu, njezinu priznatu autonomiju individuuma prema religioznom i državnom aparatu.
Buržoazija je dakle koncipirala kreativnost kao prirodno pravo. Ona prepoznaje ono što je njezino po činjenici da je to sama proizvela; što se posjedovanja tiče, ona će se moći pozvati na druge naslove koji garantiraju njezinu nadležnost prema svima; ali na kraju, i to je dio igre, u onoj mjeri u kojoj se prihvaća cjelokupni društveni napor.
_____________________________
*S podnaslovom Peterloo što je skraćenica naziva dvaju mjesta, St. Peter's Field i Waterloo - jedan poznati bakrorez iz 1819. godine prikazao je okrutne represivne metode pobjednika nad Napoleonom, odnosno naređeni udar konjice, kojim on upravlja, protiv mnoštva radnika što su na poljima sv. Petra u Manchesteru demonstrirali radi humanijih uvjeta života i za parlamentarnu reformu. Uloga političke karikature imala je veliko značenje u oblikovanju tek rođenog mnijenja; za vrijeme napoleonskih ratova svijet je riskao pred prodavaonicama novina u Strandu da bi vidio posljednje »novosti« J. Gillraya ili G. Gruikshenka kao prave ratne izvještaje.
*O liku Fieldinga i o »Rasselasu«, liku iz »poučnog romančića« S. Stevensona, napisanog u Voltaireovu stilu, usp. dobru raspravu N. D'Agostina, Ordine e il Caos, (Studi sugli Augustei), Trieste 1957, str. 160-71 i 176-92.
Romolo Runcini, Iluzija i strah u građanskom svijetu
Post je objavljen 28.09.2025. u 13:38 sati.