Niti prijateljstva kao da su od plastike,
neke jeftine istrošene lastike.
Umjetni osmjesi od poliestera
i neke ozbiljne face odrasle
sa svojom hrđom srasle.
Po supermarketima se šeću
stari i mladi, u nekoj paradi.
Obitelji što besciljno lutaju
i pilule zaborava gutaju.
Sve u nekom draču mrtvo i pusto,
tamna atmosfera nadvila se gusto.
Od tog blještavila tužno se palma savila,
što u supermarketu upija suludih ljudi sjetu
kao da nema radosti na ovom planetu.
Prazno jedni drugima u oči gledaju
pokusavaju mislima ispuniti prazninu.
Onda se u kolone poredaju,
pa čekaju i sjedaju,
pa na iPhoneu nešto gledaju,
a na kraju se prejedaju,
otrovima kojima nas opsjedaju
reklame, galame.
Vješaju se jedni drugima o rame,
gledaju prazno kao da su od slame.
I tako utonu u san
pokušavajući što više odagnati sljedeći dan.
sa mnogo novog šarenila, okusa i boja,
koje su vidjeli u reklamama.
Ne vide više miris što odzvanja u ciklamama
ne snalaze se u kričavim primamljivim galamama
ne čuju više dodir zelenila
jer ga je ova lažna stvarnost zasjenila.
Njihove oči ne vide pustinju - zemlju usred svemira,
ne vide dubinu svoga nemira.
Ljudi na svoje glave navlače
šarene plastične vrećice zablude
dok ne polude
a njihova duša osamljena plače
jer ne može da ne miriše zvukove
niti može da vidi mirise
niti da čuje slike.
Toliko smo odijeljeni jedni od drugih,
i kao što je rosom poprskano lišće,
tako me bol u srcu pritišće.
Zato si ne možemo biti dobri,
već moramo biti distantni.
Zašto ne možemo biti iskreni,
već moramo biti arogantni.
Zašto smo svi tako isprani,
i bez maske neinteresantni.
Bez veze nam prolaze dani,
nismo ni spremni da si sve kažemo,
spremni smo samo da lažemo.
Nema više prijateljstva ima samo interesa,
nema više iskrenosti ima samo svježeg mesa.
I ne brini jednog dana kad ostarimo svi
postat ćemo pametniji.
Pa ćemo se opet prirodno ponašati,
nećemo glumiti niti se prenemagati,
već ćemo si pomagati
i dobro se slagati.
Budi mi prijatelj ti stranac i strankinjo,
ako je itko sposoban za prijateljstvo.
Izvan ovog sustava i njegove sluzi
od koje mi oko suzi.
Hoću međuljudske odnose,
neću međuljudsko obmanjivanje,
neću sakrivanje.
Dosta mi je ovih svih maski,
koje svakodnevno gledam.
Nisu zanimljive, već su patetične i neetične.
Jednom kad budemo imali kosu sijedu,
uvidjeti ćemo istinu, uvidjet ćemo laž.
I nećemo više obožavati ovu bijedu,
rastopljenu u lažnom medu,
bit ćemo imuni na njenu draž.
Prestanimo se smijati bez duha.
prestanimo se cerekati i blebetati.
Prestanimo se smijuljiti i buljiti,
u svojoj čahuri kukuljiti.
Nemojmo se naslađivati izgledom svojim,
takvih se ljudi najviše bojim.
Nemojmo se naslađivati svojom karijerom,
ne volim kad netko krene tim smjerom.
Nemojmo biti kopiraonice,
koje samo kopiraju.
Budimo parlaonice,
koje diskutiraju.
Nemojmo se uzvisivati ponižavajući druga,
nemojmo stajati ko klade kad se netko nekom ruga.
Budimo oštri kad nam netko druga vrijeđa,
budimo uz njega, čuvajmo mu leđa.
Ne budimo konformisti, utihnule i distantne duše,
ne dajmo da se u nama stupovi dobrote ruše.
Budimo vjerni našem srcu žarkom,
ne dajmo se zavarati ovim svijetom varkom.
Post je objavljen 26.11.2024. u 20:31 sati.