Uvijek mu se rado vraćam,
tamo gdje tišina šapće moje ime,
gdje val nosi neizrečeno,
i vraća me sebi — nježno, bez buke.
U njegovom dahu,
prepoznajem miris zaboravljenih dana,
i kad ga napustim,
ne ostajem prazna —
nego puna čežnje
što svjetluca poput soli na koži.
Do sljedećeg puta,
živim u toj tišini,
nostalgijom dišem,
i lakše ga čekam —
jer znam,
more me pamti.
I ja njemu pripadam.

Post je objavljen 25.09.2025. u 10:48 sati.