Iza nas je prekrasan tjedan mora i druženja s dragim prijateljima.
Korčula je otok koji plijeni svojom ljepotom; povijesnom, prirodnom
i toplim ljudima. Nažalost, osobi poput mene stalno nešto šteka i sve
ono što bi trebalo biti lijepo naruši se nepredviđenim tegobama, ali
čak sam i to "muški" odradila, ne dam se zlu u šape i ne dopuštam
da mi nešto fizičko otme sva ona zadovoljstva koja su na pladnju.
Obilazak mi je pružio slike jeseni koje plijene, zelene šume, plavo
more, raznobojni vrtovi, moja prijateljica koja je melem za dušu, od
srca joj hvala što mi se "ukazala" prije ravno dvadeset godina i od
tada je ono što smatramo blagoslovom. Nadam se trajnosti!
Dolazimo doma, čeka nas raskoš vrta, kao da je sve dobilo druge
oblike za tih tjedan dana, bujnost, šarenilo, podatnost kamena i škrte
zemlje. Srce mi se napunilo radošću, obilazim svaku biljku, tražim
suhe listove, tražim, želim svaku ušminkati, onda se naglo probudi
svijest o nemogućnosti djelovanja. Šteta, moglo bi biti ljepše, urednije,
prozračnije kad bi domaćica bila na visini zadatka. Što se može, takva
je kakva je, pamtim i bolje dane, zato uživajmo u trenutku. Trenutak je
veličanstven, šaren, raspon svih boja, pčele traže porcije nektara na
cvjetićima raznobojnih puzavica, garifula, đirana, i trava kojima ne znam
ni imena. Jesen je uvijek u mene ugrađivala mir i osmijeh na lice, ovaj
put je iznimno darežljiva i zato joj hvala.
Preletjela sam po stranicama i vidim da su se događale nelijepe stvari.
Ne bježim, ne povlađujem ali ni ne napadam, osim u krajnjoj nuždi.
Dajem ljudima za pravo na izražavanje svojih stavova, ali sam strašno
nesretna kad se sve različito tretira kao osobni udar. To nije potrebno,
svi imamo svoje mjesto pod suncem, svi imamo prostora na vlastite
izbore, bitno je da nikoga ne vrijeđaju i ne ugrožavaju, bez obzira tko
je na kojoj strani i tko je koje boje. Raznobojni poput jeseni možemo biti
lijepi i sretni, raznobojni možemo graditi ali nažalost i rušiti, a rušenje
nikad nikomu nije donijelo dobro. Nisam se uključivala u razloge konflikta,
previše sam i sama sebi, samo poručujem; idimo svi svojim pravcem,
ne vrijeđajući, "ne vukući za kosu jedni druge", kad dođe do toga, u dobru
i zlu da se pravci ukrste, lakše se uhvatiti u koštac kad i drugima dopuštamo
postojanje, razmišljanje i djelovanje u dobru. Ne, nisam totalni pacifist, za
bitke sam kad izbora nema, ovo je samo razmišljanje mene obične koja
slučajno ima dobar komad puta iza sebe, a taj put je bio posut kamenčićima,
trnjem, a probala sam i hod po baršunastoj podlozi. Ovaj zadnji je bio kao
nagrada za prva dva i samo njega se trudim zapamtiti. Stalno zagorčavanje
života drugima, trajno trujemo sebe.
Post je objavljen 19.09.2025. u 11:51 sati.