Šta se krije između "sumnjiva tišina s kojom lideri EU reaguju na proteste u Srbiji" i "priče o srpskom Majdanu"? Vjerovatno višestruka frustritanost svih strana.
Ono što se ne može sakriti je velika buka u domaćem dvorištu.
Istorijska priča 1:
1905. godina, Rusija - dogodio se
marš siromašnih radnika na petrogradku Zimsku palatu pod vođstvom pravoslavnog sveštenika Georgija Gapona koji je bio agent Ohrane, prve i najbolje moderne sigurnosne obavještajne agencije u svijetu koja je carističkom režimu služila za kontrolu stanovništva i gušenje revolucionara. U tu svrhu je Ohrana s vremenom razvila izuzetno široku mrežu doušnika, ali i agenata provokatora koji su se infiltrirali u brojne anti-carističke organizacije.
Marš je doveo do pokolja zvanog Krvava nedjelja, a posredno i do izbijanja prve ruske revolucije.
Šta se tačno dogodilo i kako su događaji tekli najbolje govori zvanični sovjetski prikaz Krvave nedjelje koji se može naći u knjizi "Istorija KPSS-a (kratki kurs)" , objavljenoj 1938. godine:
„Dana 3. januara 1905. godine, u najvećoj fabrici u Sankt Peterburgu, Putilovoj fabrici, izbio je štrajk. Štrajk je izazvan otpuštanjem četiri radnika. Brzo je rastao i pridružile su mu se i druge petrogradske fabrike i mlinovi. Štrajk je postao opći. Pokret je postao zastrašujući. Carska vlada je odlučila da ga uguši u najranijoj fazi.“
Godine 1904., prije štrajka u Putilovu, policija je koristila usluge agenta provokatora, sveštenika po imenu Gapon, kako bi formirala radničku organizaciju poznatu kao Skupština ruskih fabričkih radnika. Ova organizacija imala je ogranke u svim okruzima Sankt Peterburga. Kada je štrajk izbio, sveštenik Gapon je na sastancima svog društva iznio izdajnički plan: svi radnici trebali bi se okupiti 9. januara i, noseći crkvene zastave i portrete cara, mirno marširati do Zimskog dvorca i predati caru peticiju u kojoj će navesti svoje potrebe. Car bi se pojavio pred narodom, saslušao ih i zadovoljio njihove zahtjeve. Gapon se obavezao da će pomoći carskoj Ohrani tako što će joj pružiti izgovor da strijelja radnike i utopi radnički pokret u krvi...
Na ovim sastancima, boljševici su radnicima objasnili da se sloboda ne može dobiti molbom caru, već se mora izboriti silom oružja. Boljševici su upozorili radnike da će biti otpušteni. Ali nisu uspjeli spriječiti povorku do Zimskog dvorca. Veliki dio radnika je i dalje vjerovao da će im car pomoći. Pokret je snažno zaokupio mase...
Rano ujutro 9. januara 1905. godine, radnici su marširali prema Zimskom dvorcu, gdje je tada boravio car. Došli su sa cijelim porodicama - ženama, djecom i starijim osobama - noseći portrete cara i crkvene zastave. Pjevali su himne dok su marširali. Bili su nenaoružani. Preko 140.000 ljudi okupilo se na ulicama. Nikolaj II ih je dočekao neprijateljski. Naredio je da se nenaoružani radnici strijeljaju. Tog dana, carske trupe su ubile preko hiljadu radnika, a više od dvije hiljade ih je ranilo. Ulice Sankt Peterburga bile su prolivene radničkom krvlju.
Boljševici su marširali s radnicima. Mnogi od njih su ubijeni ili uhapšeni. Tamo, na ulicama kojima je tekla radnička krv, boljševici su radnicima objašnjavali ko je kriv za ovaj gnusni zločin i kako se protiv njega boriti.
Deveti januar je postao poznat kao "Krvava nedjelja". Tog dana radnici su naučili krvavu lekciju. Tog dana je njihova vjera u cara prostrijelila mecima. Shvatili su da svoja prava mogu izboriti samo borbom. Te večeri, barikade su već bile podignute u radničkim naseljima. Radnici su rekli: "Car je dao nama; sada ćemo mi dati njemu!"
Strašna vijest o krvavom carevom zločinu proširila se nadaleko. Čitava radnička klasa, cijela zemlja, bila je potresena ogorčenjem i gađenjem. Nije bilo grada u kojem radnici nisu štrajkovali u znak protesta protiv careve zločinačke djelatnosti i nisu postavljali političke zahtjeve. Radnici su sada izašli na ulice sa sloganom "Dolje autokratija!" U januaru je broj štrajkača dostigao ogromnu cifru od 440.000. Za jedan mjesec štrajkovalo je više radnika nego u cijeloj prethodnoj deceniji. Radnički pokret se popeo na neviđene visine. Revolucija u Rusiji je počela.
Ruska državna taktika
Služba je služba, a družba je družba, druzi.
Ovih dana su se tri srpska političara suočili sa veoma jednostavnom državnom taktikom Rusa.
Pokazalo se da taj mehanizam glasi: Kremlj sarađuje samo sa onima koji su na vlasti - koji tu vlast imaju. Po tom principu Dodik je prošlost, Vulin je korisniji od kuće nego kao ambassdor (ruska tradicionalna diplomatija smatra da ambasador treba biti diplomata a ne političar), a Macut je iz Putinovog kabineta dobio odgovor da se može sastati sa nekom diplomatom nižeg ranga.
E, da, zvuči surovo, ali ovaj ruski model doživjela je i opozicija u Srbiji. Nije da nije bilo pokušaja posljednjih godina da se od Rusije dobije podrška, ali je odgovor uvek bio isti: Osvojite vlast i mi ćemo sarađivati sa vama.
U ponedeljak, 12.06.2023. na 120.-godišnjicu majskog prevrata Politika je donijela sljedeći tekst:
Povodom vjenčanja, kralju i kraljici je uručen skupi adađir, kao vjenčani dar od njihovog kuma, ruskog cara. Za srpsko-ruske odnose, to je bio ključni trenutak, koji je najavljivao novu eru u odnosima između dvije zemlje. Grof Lamsdorf je pohvalio „obzirnost“ kralja Aleksandra i pripisao mu važan zaokret u vanjskoj politici, usljed kojeg će Srbija, zajedno s Rusijom, biti smjela da se suoči sa svim opasnostima, „bez obzira koliko velike bile i odakle dolazile“. Predvidio je da je „veliki rat“ na putu, ako ne i na pragu, i obećao kralju da će promjena kursa odmah dati povoljne rezultate za Srbiju, te predložio vojni savez između Rusije i Srbije kako bi se „osvećala“ nova era u odnosima između dvije zemlje. U Petrogradu je, međutim, postojao oprez prema novonastaloj situaciji u Srbiji. Upute koje je novi izaslanik Nikolaj Valerijevič Čarikov primio 29. januara 1901. godine sačuvane su u tri verzije. U trećoj verziji instrukcija, car je precrtao sve redove u kojima se spominje naklonost kraljice Drage prema Rusiji, zatim sve o kralju Milanu i njegovom stavu prema Rusiji u prošlosti, kao i one redove u kojima se spominje slabljenje političkog i ekonomskog utjecaja Austro-Ugarske na Srbiju i sporazum između dva carstva iz 1897. Car je 20. januara 1900. godine napisao "pristaje" na instrukcije, koje su isticale "potpuno nemiješanje u unutrašnje stvari balkanskih država" kao glavni pravac djelovanja, od kojeg je Rusija očekivala da će voditi politiku "nacionalnog identiteta", oslobođenu stranog utjecaja, zasnovanu na zajedničkim interesima balkanskih naroda. U svojoj prvoj audijenciji kod kralja 28. februara, Čarikov je usmeno prenio mnogo srdačnije pozdrave od cara srpskom kralju od onih koje je primio pismeno. Drugim riječima, mladi i zaljubljeni kralj podlegao je burnim uzvicima koji nisu ni približno odgovarali ključnom i radikalnom zaokretu koji je napravio u vanjskoj politici, stavljajući sve karte državnih i dinastičkih interesa na Rusiju.
Cilj je postignut. Kralj Milan je spriječen da se vrati u zemlju, gdje su mnogi njegovi pristalice očekivali da će se njegov otac usuditi poduzeti ekstremne mjere kako bi poništio sinovljevu glupu ženidbu. Beč se nije pomirio s gubitkom utjecaja u Srbiji. Tamo su okretali glavu, pretvarajući se da ne vide antidinastičku propagandu koja se vodila protiv kralja s teritorije monarhije. Štaviše, bečka štampa je namjerno pisala najgore o situaciji u Srbiji, što joj je otežavalo pregovore o novom zajmu i sređivanje finansija. Ljeti 1901. godine obustavljen je izvoz srpskih proizvoda u monarhiju i, kako bi se osigurao od opasnosti, kralj je sve dublje padao u naručje Rusije. Svoju i kraljičinu ličnu sigurnost povjerio je njenoj tajnoj policiji.
Šef ruske tajne službe za Balkan, pukovnik Aleksandar Budzilovič, poznat kao Grabo, posjetio je kralja u Smederevu početkom septembra 1900. godine i predložio mu da ugovori i organizuje posjetu ruskom caru. Kralj je odmah prihvatio ideju, čija je inspiracija zapravo bio otpravnik poslova Mansurov. Sredinom novembra 1900. godine, Mansurov je bio vrlo nejasno obaviješten o posjeti kraljevskog para, iako je upozorio da bi negativan odgovor iz Petrograda značio kraj dinastije Obrenović, zaključio je Mansurov. Grabo se pravdao rekavši da nema dovoljno ljudi da organizuje rusku tajnu policiju i osigura živote kraljevskog para, kako je to zahtijevao kralj Aleksandar. Kralju je na raspolaganje stavio dva agenta Ohrane - Aleksandra Vajsmana i Mihaila Vasiljeviča Jurkeviča, i nekoliko njihovih pomoćnika. Za ovu uslugu, kralj je odredio godišnji iznos od 80.000 franaka od 1. januara 1901. do 1. januara sljedeće godine. Ovo je ujedno bio i početak, ili bolje rečeno prva faza, saradnje između kralja Aleksandra i ruske agencije, koja je trajala vrlo kratko, sve do smrti kraljevog oca. Hitnost kraljevog putovanja u Rusiju bila je izuzetno velika za života kralja Milana. Milanova iznenadna smrt 11. februara 1901. godine, međutim, degradirala je hitnost posjete. Zbog novonastalih okolnosti, kralju su u aprilu ponuđene niže cijene za usluge agencije. Ove usluge nisu bile specificirane kao lično obezbjeđenje kraljevskog para. Grabo eksplicitno naglašava da je Milanovom smrću njegov zadatak završen, što implicira da je prvobitni zadatak agencije bio da "čuva" sina i snahu od njihovog oca, odnosno od Milana. Ruska tajna policija je saznala da Austro-Ugarska nije namjeravala priznati kraljevog nasljednika kao legitimnog zbog sumnji u kraljičinu predbračnu trudnoću. Rusi su također imali sumnje da će traženo kumstvo za dijete dovesti ruskog cara u neugodnu situaciju. Međutim, u jesen 1900. godine, Grabo je, po Lamsdorfovom nalogu, obavijestio kralja Aleksandra da car prihvata da bude kum budućeg nasljednika srbijanskog prijestolja i da će ruska vlada uvijek podržavati dinastiju Obrenović. Srećan događaj rođenja nasljednika prijestolja očekivao se početkom maja 1901. godine, a u Beograd su stigli ruski ljekari Snjegirev i Gubarov, koji su prethodno potvrdili kraljičinu trudnoću. I ovdje je kralj bio prevaren. Isti ljekari sada su zaključili da se kraljičino rođenje ne može očekivati! Njen moralni kredibilitet je ozbiljno doveden u pitanje. Kralj je preko Graba pokušao da obezbijedi hitan prijem na ruskom dvoru, i to je ubrzo postao glavni zadatak ruskih agenata. Grabo je iznenada umro, a vijest da neće biti nasljednika prijestolja potresla je Rusiju. Posjeta kraljevskog srpskog para odgođena je prvo do jeseni 1901, zatim do ljeta 1902, a konačno, u oktobru 1902. godine, otkazana je. Pouzdano se govorilo da su njemački utjecaji protiv kraljevskog srpskog para vršeni preko ruske carice i da se ona najodlučnije protivila posjeti. Na istoj liniji stajale su i kćerke kneza Nikole Petrovića, dvije velike vojvotkinje, i njihova sestra Elena, italijanska kraljica.Za sve ovo vrijeme odlaganja prijema kralja u Rusiji, kovala se zavjera protiv kraljevskog srpskog para. Međutim, o tome nema vijesti u izvještajima ruskih agenata srpskom kralju.
Ruska taktika se, dakle, nije promenila poslije više od sto godina ...oni, i dalje ,pričaju svoju priču ... Čuje se ovih dana razočarenje u "Majčicu Rusiju" zbog one buke od preglasnog puštanja radio Moskve, što se podigla u sopstvenom sokaku. Rusija je, valjda "majka" poslušnicima, o onima kojima određeni mediji "ispiru mozak", njima je valjda, maćeha?
Ima Srbija i prekoviše domaćih medija trovačnica mozga, trebala bi to da zna jedna tako respektabilna služba. (?)
Veoma je neubičajeno da spoljna obavještajna služba ukazuje na unutrašnja pitanja neke druge države i da opšti javno s njom. Po pravilu, obavještajne agencije rade u tajnosti i, ukoliko stvarno žele, o nekim pitanjima da sarađuju obavijeste druge službe o saznanjima koje imaju.
Ovako se stekao utisak da je u pitanju nekakav prijateljski čin prema vlastima, ali je u stvari pritisak ubacivanjem nepotrebnih podataka sa kojima ovdašnja vlast ne zna šta bi.
Poučna priča o vrapcu.
Jedne je zime ptičica je stajala na grani. Bilo je strašno hladno, i ona se, napola smrznuta, srušila na zemlju.
Prolazila je tuda krava, i neprimetivši ptičicu, posrala se na nju. Ptičici je postalo toplo, toplo koliko joj te zime nije bilo.
Počela je cvrkutati.
Prolazila je tuda mačka, čula pticicu kako cvrkuće, i pojela je.
Poanta:
1. Nije ti svako ko te uvali u govna neprijatelj.
2. Nije ti svako ko te iz govana izvadi prijatelj.
3. Kad si u govnima - bolje ti je - ćuti!