Generala Rosu sam upoznao na frontu, branili smo jedno od onih mitskih mjesta, koja su bila neko mjerilo vrijednosti, ako si preživio to mjesto, gledali su te s poštovanjem barem oni koji su sudjelovali, za razliku od ovih šupaka koji imaju opravdanja koja nikog ne zanimaju, ali sve znaju o ratu i rekonstrukciji.
A bilo bi baš lijepo kad ljudi ne bi pričali o onome o čemu ništa ne znaju, ali avaj mnogi bi trebali pobrisati blogove.
Nedavno sam pisao o talogu koji je napadao Annaboni, takav je talog ako ga ne isperite, smrad se širi, i jednom će doći i do vaših nozdrva, što se mene tiče možete se i ugušiti u istome.
Svako nekoliko neka budala laprda o tome za što smo se borili, i za što smo se trebali boriti.
Ja se svakako nisam Borio da bi ovuda ogrijalo kojekakvo smeće, i da parafraziram čuvenog antifašistu Nenada Stazića, kad vidim ovaj ološ po blogu očito je da 95 nismo do kraja obavili posao.
Bilo je prohladno jesensko jutro, kuhalo smo u nekom razbijenom loncu juhu iz vrećice, kad je iz šume izišao general Roso sa skupinom svojih specijalaca.
Ovi njegovi su bili oglancani istegnuti, izbrojani, a mi ko da nas je poplava nanijela, taman kad smo se skupili oko vatre krenuo je minobacački napad, jedan u nizu, mi smo se lagano sklonili bez puno priče, svak je znao što mu je posao, a ovi Rosini su kad je počelo detonirati, izbezumljeno polijegali.
Kad je prvi napad završio, neko je iz lonca izvadio neko grumenje koje je upalo u juhu, i usput jeba mater Srbima.
General Roso je postrojio one njegove, i galamio da su oni kurac a ne specijalci, pozdravio se sa svakim od nas i otišao.
Ako nekoga zanima za što smo se borili, može slobodno pitati, nas koji smo se borili, bilo bi lijepo da nikada nikome od vas ne padne na pamet govoriti u naše ime, pogotovo ne vama koji ste priželjkivali oslobodioce.
Dan nakon što nas je general Roso posjetio, dobili smo nove uniforme, nešto boljeg naoružanja, i gomilu cigareta, a nekoliko dana poslije je jedan svećenik iz Kaštela donio mandarine i kolače.
Inače nismo imali baš puno posjetitelja na liniji.
Ja sam se Borio jer sam svoju domovinu volio, dovoljno da budem spreman izgubiti život za nju, bilo nas je možda trideset posto takvih, većina bi se bila poturčila da je imala neke koristi od toga, a Srbi i Jugosloveni su je mrzili iz dna duše, i tu se ništa nije promijenilo.
E da ne zaboravim, talog se ne može riješiti a da se ne zaprljaju ruke, uvijek će vam neko htjeti sjebati juhu iz vrećice, na vama je da odlučite hoćete li se ugušiti u smradu.
Post je objavljen 17.09.2025. u 19:46 sati.