Kad se svijet ubrza do granica koje nam guše dah, lako zaboravimo kako se sanja. Zaboravimo da je mašta temelj svakog novog početka, da su nježnost, tišina i duboka povezanost s drugima ono što nas čini ljudima.
U tom zaboravu, svijet poziva šaptače — one koji još uvijek znaju slušati priče, hodati tiho po žici života, plesati bez glazbe i čuvati male čarolije svakodnevnice.
Nana Šahbazović je to zapisala ovako:
"Svijetu treba više čitača priča, šaptača,
šetača, hodača po žici.
Plesača. Vila čuvalica.
Svijetu treba čarobnjaka, bajki, osmijeha, zagrljaja.
Svijetu fali igraonica, tješionica, maštaonica, učionica u kojima se uči kako se daje i kako se voli.
Svijetu treba više karikaturista, humorista, slikara,
violinista, gitarista, saksofonista.
Svijetu treba sanjara i pjesnika.
Više putnika. Istraživača.
Svijet treba više balerina.
Više leptira, vilenjaka, papirnatih brodova, lampiona.
Svijet treba nježnosti, blagosti, suosjećanja.
Svijet treba dobrih ljudi kao uzora, idola, ideala."
A što još svijetu treba?
Svijetu ne treba više brzine,
već koraka koji znaju stati.
Više srca što osjećaju tišinu,
nego usta što viču bez svrhe.
Svijetu treba više gledanja u oblake,
crtanja snova po zamagljenim prozorima,
slušanja kiše bez potrebe da se negdje stigne.
Treba mu više onih koji znaju šaptati “tu sam”,
kad riječi ne pomažu.
Više onih što pružaju ruke,
i kad nisu tražene.
Svijet treba učitelje koji uče ljubaznost,
a ne samo zbrajanje.
Treba domišljate gluposti,
igru bez nagrade, pjesme bez refrena.
Svijetu treba više onih koji nose svjetlo,
i kad je mrak gust.
Više onih što znaju biti meki
u vremenu koje traži oklop.
Treba mu onih što vole glasno,
ali bez buke.
Što mijenjaju svijet
ne silom – nego dobrotom.
Zato, budi šaptač svijetu koji zaboravlja sanjati.
Ne moraš biti heroj.
Dovoljno je da budeš nježan glas u buci.
Da kreneš polako, s osmijehom,
i da ne prestaneš voljeti i sanjati.
Jer upravo su ti šaptači oni koji mijenjaju svijet.
Post je objavljen 05.09.2025. u 19:42 sati.