Jučer sam imala jedan grozan dan,
i jedan predivan dan.
Predivni dan je počeo u trenutku stupanja na Brdo.
Prvo sam legla na zemlju
i zurila u košnje stabala,
zelene treperave kupole.
Tek kad je moje tijelo reklo
sad se opet želim pomaknuti,
ustala sam
i zalila ono par biljaka
do kojih kiša ne dopire.
Muž je naložio vatru,
rješava neki zadrti korijen,
a ja sam čistila orahe,
brala breskve,
brala kupine,
pekla kukuruze,
disala,
postojala.
Mala je pozobala kupine,
pa jela jogurt žlicom
pa jela paštetu žlicom,
pa oštrila zube na jabuci...
Doma pije samo mlijeko
i jede štapiće,
na Brdu ne moram ni gledati,
mala brsti sve do čega dođe.
Vožnja prema tamo
bila je u mukloj nategnutoj tišini,
vožnja natrag
bila je u plesu,
pjevanju,
vrištanju
i ludiranju.
Brdo liječi,
ne prvi put.



Post je objavljen 21.08.2025. u 07:08 sati.